Umiranje imena

Zbirka pjesama mlade pjesnikinje Amele Mustafić kreće se u rasponu od minijature do poeme, s tim što je najveći broj pjesama u obliku poeme. Stih je u rasponu od od kratkog, čine ga jedna, dvije ili tri riječi, do razvijenog dugog stiha, koji kao da je bio namijenjen pjesmi u prozi. S obzirom na mladost pjesnikinje, začuđuje istančan smisao za mjeru; u minijaturi ne manjka ni jedan stih, pjesma je tematski, refleksivno i osjećajno potpuna, u poemi, ma koliko da je duga, ni jedna riječ, ni jedan stih nisu suvišni. 

Pjesnički jezik Amele Mustafić je izgrađen i precizno upotrijebljen: gdje je potrebno da je svakodnevni saobraćajni jezik - on to jeste, gdje je potrebno da je metaforičan - on to jeste, gdje je potrebno da je liričan - liričan je, ako je u pjesmi potrebna slikovitost ili zvučnost - njen je jezik slikovit i zvučan, u rasponu od lirske nježnosti do uzvišenog zvuka.

Ritmička organizacija stiha pojedinačno i pjesme u cjelini ostavlja dojam da je u punoj saglasnosti sa misaonim i osjećajnim slojem pjesme; pjesnikinja ima lijep smisao za korišćenje prirodnog ritma jezika i za njegovu umjetničku stilizaciju, pri čemu je uočljiva jednostavnost kojom to čini; ritmom jezika realizira ritam refleksija i emocija. Zbirka pjesama Umiranje imena pjesničko je svjedočenje o bliskoj bosanskoj prošlosti u kojoj se na Bosnu sručila vasiona bola izazvanog agresijom na nju, u kojoj su se dogodili tako stravični zločini da je teško naši jezik kojim bi se mogli opisati - ubijanje djece pred roditeljima i roditelja pred djecom, ubijanje cijelih porodica, odvođenje u nepovrat ljudi za kojima se i danas traga, od kojih se nalaze tek dijelovi kosti da bi bili sahranjeni, silovanje djevojaka pred njihovim majkama, rušenje kućnih domova i pretvaranje u zgarišta.

Zbirka pjesama „Umiranje imena“ također je pjesničko svjedočenje o teškoj, tragičnoj svakodnevici.

Siromaštvu, osjećaju beznađa, potpune fizičke i duhovne neizvjesnosti, nepravdi prema onima koji su dali najviše sebe u borbi za opstanak Bosne. Svaka pjesma je pisani dokument o vremenu i ljudskoj tragediji, pisan do bola iskreno i potresno: dokument o smrti, gubitku snova, gubitku duhovnog identiteta, gubitku djetinjstva, odrastanju bez roditeljske ljubavi po sirotištima, o odrastanju bez druženja i prijateljstva, igara, bez ispunjenih želja, o odrastanju u kojem nije važno kako se zoveš i kome se moliš, dokument o običnoj ljudskoj (posebno djetinjoj) potrebi za domom, sigurnošću, srećom, ma koliko malom, ljubavlju koju ako je imaš - imaš sve, ako je nemaš - nemaš ništa. 

Odavno nisam čitao pjesme koje su me se tako snažno, do bola dojmile, koje su izazvale suzu u oku, grč u grlu, oduzimale normalan dah... koje su potvrdile da je biti čovjek najjednostavniji i najsavršeniji, najviši smisao života, koje su pokazale moć pjesme i smislenost pisanja pjesama.

Zbirka pjesama „Umiranje imena“ Amele Mustafić je rukopis koji je po svemu što je u njemu rečeno potreban i dobrodošao u ovom po svemu nepjesničkom dobu.

Zejćir Hasić