Rođeni otvorenih očiju

Poetika nostalgije

(Recenzija za zbirku Vahida Klopića Rođeni otvorenih očiju)

Knjiga pjesama Vahida Klopića Rođeni otvorenih očiju prožeta je nostalgijom. Ovdje je nostalgija elementarno polazište. Teme i motivi ovoga pjesništva usko su vezani s pomenutom emocijom nostalgije i elegije. Sasvim je dovoljna bilo kakva asocijacija koja će postati motivom ovoga pjesništva. To su, prije svega, male, svakodnevne stvari koje čovjek susreće, ali i koje su, budući da su kontekstualizirane svakodnevicom, izgubile, ako se o tome može ovako govoriti, svoju „bitku“ pred duhom banalizacije. O tome, tj. oneobičavanjem malih stvari i upornome vraćanju onome što je iščezlo, lirski subjekt ispisuje nostalgiju koja na momente može biti i patetična, ali nikada u mjeri da ovo pjesništvo banalizira stvarnost. Ovdje su pjesme sasvim dovoljne da, zbog forme, pređu nekada u prozu. Na toj granici, između proze i poezije, ličnoga i općega, nastaje ovo pjesništvo.

Napisano u postdejtonskom vremenu, ovo se pjesništvo uporno vraća na neke jugoslavenske motive, na socijalističku atmosferu i „momente“ koje možemo, naprimjer, prepoznati u poetici Izeta Sarajlića. Uporna vraćanja, rastanci, svakodnevica i jedno lirsko treperenje glavna su odlika ovoga rukopisa. Lirskom subjektu sasvim su dovoljne asocijacije kao što su nedjeljna šetnja, puhanje juga, kaput, koji je, da parafraziramo lirskoga subjekta, stariji od konobara koji ga pridržava ili lektira koja se dâ prepoznati u ovom pjesništvu, pa da o njima govori. Taj govor uvijek je ličan, bez obzira koliko se tu radi o nekim općim stvarima i poimanjima i prostoru koji se dijeli s drugim ljudima. Ovdje imamo jednu nostalgičnu, u vremenu svakodnevne bezidejnosti, poetiku, koja je prožeta općim poimanjima povijesti i jednim intimnim odnosom prema tome. Ni u jednom svom dijelu ovo pjesništvo ne prelazi pomenutu „ličnu“ granicu, čak i onda kada pjeva o Márquezu. Sasvim je dovoljna činjenica lirskome subjektu da je pisac otišao i da njemu posveti pjesmu. Neki će posvetiti lovorove vijence dok ovdje imamo, opet, lično poimanje Márqueza, koji je jedan od književnih simbola dvadesetoga vijeka. Uspostavljajući „dijalog“ s Márquezom, Klopić ispisuje svoj lirski Macondo, koji je protkan, govorim o kompletnom rukopisu, onom poetikom koja je nekada u književnosti kojoj autor pripada, itekako imala svoj prepoznatljiv stil. Ovdje, pored književnoga utjecaja, da se prepoznati utjecaj filmske umjetnosti i jedan od „autentičnijih“ likova o kojima lirski subjekt pjeva je Tex Viler, junak istoimenoga stripa.

Sigurno se može kazati da je Klopić napisao pjesme koje će ostaviti traga u našoj književnosti. Koliko god, može biti, prethodna rečenica zvuči neuvjerljivo, a razloga za to je, između ostaloga, i jako slab interes za poeziju i današnja, uvjetno kazano, potreba da mnogi pišu, ali je ne čitaju, ipak, vjerujem, da je Klopić napisao dobru knjigu pjesama. Ovaj mali uvid u poeziju Vahida Klopića završit ću parafraziranjem njegovih stihova, koji su, ako se vratimo na početak ovoga teksta, ključni za razumijevanje ovoga pjesništva. U jednoj pjesmi lirski subjekt zaključuje, kada govori o pisanju, da je pisanje (č. život) i sve u/oko životu/života, zapravo, sjećanje. Na tome tragu nastaju ove pjesme, u tome je njihova draž, njihov šarm i to će im, uvjeren sam, privući čitaoce i osigurati dugo, nenametljivo, tiho trajanje u našem kulturnom životu.

Sead Husić

Vahid Klopić: ROĐENI OTVORENIH OČIJU

(Recenzija rukopisa zbirke pjesama)

U zbirci pjesama Rođeni otvorenih očiju Vahid Klopić predstavlja se kao pjesnik koji svoju poetiku zasniva na spajanju pjesničkih elemenata svojstvenih pjesmama osamdesetih do devedestih godina, koje odišu intimnim tonovima, otvorenim kazivanjem osjećanja i misli svakodnevnim saobraćajnim jezičkim sredstvima, pjesmama sastavljenim od slika koje su izašle ispod sasvim realističnog kista. Klopićeve pjesme imaju fino doziranu narativnost, gotovo svaka pjesma je, uvjetno rečene, kratka poetizirana priča, neopterećena nepotrebnim ukrasima i verbalnim egzibicijama, kojih je inače, puna savremena poezija sa postmodernim predznakom.

Vahid Klopić, očigledno, voli pjesme za koje se može reći da njihov čitalac ne mora da odgoneta njihov smisao, nego mu je jasan već pri prvom čitanju, ali i da umije da napiše takvu pjesmu , i da pri tome vlada pjesničkim rekvizitima koje upotrerbljava shodno svom poimanju poetike. Ono što pjesme Vahida Klopića čini bliskim savremenoj poeziji jeste njihova forma: slobodni stih, često prelomljen do stiha kojeg čini jedna riječ, neujednačena strofa, neujednačena dužina stiha, odsustvo rime, pri čemu uspijeva da ostvari stih i strofu koja prirodnim ritmom upotrijebljenih riječi, najčešće redom riječi svakodnevnog govora, postaje ritmički organizovana i ima ono nešto što je čini prisnom i dojmljivom pjesmom.

Zbirka Rođeni otvorenih očiju posvćena je pjesniku Zilhadu Ključaninu i doista ima izvjesnog dodira s Ključaninovom poezijom, posebno u pjesmi Samoća, napisanoj, kako pjesnik kaže po Ključaninu. Pjesma je jednako emotivna koliko i refleksivna i predstavlja stihovima određenu pojavnost samoće kao svakodnevne čovjekove saputnice koja se očituje u prizorima iz svakodnevnog života, kakav je, primjerice, dodir prodavačice dok vraća kusur, što je čin koji za nju nema nikakvo posebno značenje, u kojem i ne sluti što se dešava u duši čovjeka (pjesnika) kojeg dodiruje, poslije čega se neminovno osjeća usamljenijim nego prije toga; samoća je pokisli poštar, kuća bez svjetla, to jest bez života, ali najuspjelije, u izvjesnom smislu filozofsko, određenje samoće je u poenti rečenoj stihovima:

Samoća,

To je predvorje odlaska

A vrata su još zatvorena.

Samoća i prolaznost su, inače, dominantni motivi Klopićevo poezije i pojavljuju se u različitim vidovima. Najdojmljiviji je onaj u pjesmi Američki san, koja je, inače, sasvim ovovremena u obliku bjekstva od teške stvarnosti i neizvjesne egzistencije u jednako neizvjesnu budućnost, negdje u dalekom svijetu. Konkretno, riječ je o Americi, kao snu mnogih mladih u Bosni, koji se jednoj bosanskoj porodici pokazao kao pusti san, a svakodnevna zbilja je bilo tavorenje u tijesnoj sobici i ubijajući rad na beskrajnim poljima salate u Pensilvaniji. U prostoru sna ostaju i snovi o ljubavi, primjerice, u pjesmi Susret, u kojoj se susret sa željenom ženom dešava samo u duhu, ili u nekom trenutku slučajno došlom, a život neminovno prolazi.

Pored samoće i prolaznosti pjesniku drag motiv je i pjesma, pisanje pjesme, svijet knjige je svijet pun smislom i ljepotom. Želja da napiše savršenu pjesmu znana je svakom ko živi za poeziju, a pisanje pjesme drži smislom postojanja. Tako i Vahid Klopić u pjesmi Jednom ću napisati savršenu pjesmu ispovijeda svoju želju za pjesničkim savršenstvom i otkriva šta je po njegovom shvatanju to što bi je činilo savršenom: u njoj bi stala sva godišnja doba, svi prijatelji, ptica jato u letu na jug, imela, njegova soba, mezar ispod lipe, osjećaj samoće, sve žene koje je volio, a koje su bile savršeno ravnodušne, ravnodušne prema poeziji, ali i istinu da nikako ne uspijeva da sve to složi u pjesmu.

Osobitost Klopićevoj poeziji daje njegovo nenametljivo prisustvo u pojedinim pjesmama koje se očituje u navođenju stvari, lica i događaja u vremenu i prostoru prošlosti o kojoj najviše pjeva: odlazak u kupovi nu u Trst, filmovi mladalačkog doba, Grejs Keli, muzika i knjige, atmosfera zimskog Sarajeva ... Međutim, ne pojavljuju se samo kao pjesničpki rekviziti, nego kao biće njegove poezije. Pjesme su mu natopljene nostalgijom za tim nepovratnim vremenom, ali ne nostalgijom koja je trend, nego nostalgijom koja dolazi iz duše, stoga pjesme najčešće imaju elegičan ton. Njegova nostalgičnost, pridobit će ubijeđen sam, čitaoce koji i sami osjećaju neglumljenu nostalgiju prema vremenu likovima i događajima vremena iz kojeg nose prisna intimna sjećanja.

Zejćir Hasić