Ples sa sjenama

O zbirci pjesama Ples sa sjenama Armine Šarić

Povijest grada rudara oblikovana je geografijom, biologijom, historijom, ali njen najveći oblikovatelj ipak je bio i ostao čovjek. On je prvi pročitao poruke što su se u dimnim signalima odašiljale iz tinjajućih fosilnih goriva u vrtačama i udolinama banovićkim, on je prvi zavrnuo rukave i prostro prugu od Brčkog do Banovića, on je prvi u mračnim hodnicima banovićkih jama tražio svoj grumen sreće, stvarao energiju i trampio je za hljeb, potom ciglu po ciglu zidao grad, on je na koncu bio i hroničar sebe, zanosa, entuzijazma, ciljeva, sredstava, uspona, padova, nemira, buna, borbi... 

Baš kao i ugalj, u najskrivenijim zakucima jedne mlade banovićke intime tek su se bile počele taložiti emocije, ali ne zadugo. Jer mladost je nestrpljiva, njezine grudi opsjedaju: ljubav, nemir, strasti, radost, tuga, sumnja, uspon, pad, razočarenje i išću hitno oblikovanje u riječima, i hoće da progovore i hoće da se čuju. Sad i odmah. 

Mladoj banovićkoj pjesnikinji Armini Šarić nije trebalo puno da to učini i ona je začas sve svoje emocije ulila u poetsku formu, sve treptaje duše povjerila najprije papiru, a onda i čitaocima ne obazirući se na opasnost koja podsjeća da je privilegija pjesničkog stvaranja istodobno i prokletstvo koje je osuđeno na svakojaka tumačenja. No, mladom čovjeku je sve svejedno. Zarad hedonizma koje pjesnik osjeća stvarajući pjesmu, zarad tog uzvišenog i posebnog osjećanja opijenosti spreman je zaboraviti na sve i ići beskompromisno naprijed baš kao banovićki rudar, koji svaki put ide u jamu ne znajući šta ga čeka u mračnim i nepoznatim dubinama i hoće li se otuda vratiti. 

Armini Šarić trebalo je četrdesetak pjesama, a pjesmama je trebalo isto toliko dana da odstoje u fascikli, pod ključem, u ključanju i sad, kad je završen proces vrenja, stihovi prestaju biti isključivo i ljubomorno vlasništvo mlade poetese i kreću u neizvjestan susret sa čitaocem. 

Već sam naslov poetskog prvijenca Armine Šarić Ples sa sjenama, kao i naslovi svih pjesama uostalom, nagovještava sentimentalnog anarhistu koji želi uživati u potpunoj slobodi kako pjesničkoj tako i općedruštvenoj. Potpuno lišen kanona i rima Ples sa sjenama navješćuje jednog slobodnog i razuzdanog kosmopolitu koji leti svijetom bez namjere da igdje aterira i pusti korijenje. A nije li pjesnička sloboda upravo to. 

Razumijevanje poezije Armine Šarić sasvim je individualna stvar uslovljena sposobnošću čitaoca, njegovim prethodnim literarnim iskustvom, očekivanjima, osjetljivošću za lirski izraz, poznavanjem tradicije, kulture, jezika, osjećajem za mladalačke ljubavne vibracija u vremenu potpunog otuđenja i iščašenog tehnološkog napretka koji nas, gle čuda, mimo svoje volje vraća u sfere skoro zaboravljene platonske ljubavi. Stoga, u čudesni svijet poezije Armine Šarić valja ulaziti stopu po stopu kao u bistro jezero sve dok se ne izmire energija našeg očekivanja sa temperaturom poezije u koju namjeravamo zaroniti kako bismo potom uživali plivajući u njoj.  

Čitalac će se teško oteti dojmu da su ovi stihovi, ove čuvstvene manifestacije mlade pjesnikinje, jedan nepomućen odbljesak iskonskih kolektivnih potreba i nagona koji se obraća vječnim i univerzalnim strastima i težnjama i čežnjama čovjekovim tražeći jednu vanvremensku i nadvremensku karakterizaciju čovjeka. A nije li to upravo refleksija rudimentarnog ekspresionizma koji, između ostalog, posvuda traga za humanom suštinom a najviše secirajući vlastiti unutrašnji duševni život. 

Ovo nije Lirika Itake, ovo je Lirika Litve, potoka/rijeke, koji teče posred malog rudarskog grada, katkad užurbano, razdragano, neobuzdano, a ipak nekako neravnodušno, ovo je lirika koja natapa obale refleksijama i monolozima u potpuno slobodnom, nevezanom stihu. 

Poezija Armine Šarić motivski je vezana za najintimnije doživljaje koji se obraćaju jednom zamišljenom liku čovjeka. To je poezija koja poput lego kockica pokušava spojiti sebe raspolućenu, raskomadanu, izgubljenu, rasutu usljed vlastite neobuzdanosti i teško shvatljivog hedonizma u mazohizmu. Pjesnikinja čak slaže i stvarnost i ljude oko sebe vlastitim dijelovima rasute sebe: „...Krpila naše pokušaje / Crtala te u noćima kad nisi bio tu / Pa u polumraku sobe / Vizualiziram te od dijelova sebe / A tebe nigdje ...“ (Indigo)

Kao i svaka poezija koja pretendira da bude ozbiljna tako i poezija Armine Šarić ima edukativnu dimenziju i potiče čitaoca da gonetajući smisao manje ili više poznatih riječi i izraza, pa i pjesama samih, konsultuje „onoga koji sve zna“ (Google), kako bi lakše dokučio poruku. Tako smo naučili ko je i šta je Abaddon, Kalb Al Akrab, inferno, roller coaster, tako nas je pjesnikinja stihovima-akceleratorima pokrenula da se prisjetimo Crnjanskog, Jesenjina, Petrarke, Dantea. Ne čini to Armina Šarić svjesno niti tendenciozno kako bismo lakše razumjeli stihove, ili kako bi možda pokazala razine vlastite erudicije, dapače, dešava se to nekako usput i nenametljivo, a sam čitalac se zatekne kako ga stihovi oplemenjuju, obogaćuju i educiraju.

U pjesmama nema pripovjedačke fabule, nema opisivanja, ali je zato mnoštvo asocijacija uz glavni motiv, a glavni motiv je ljubav. Ljubav koju treba pisati velikim slovima. Ljubav koja je tako potrebna današnjem čovjeku. Jednako kao što mu je potrebna poezija, teatar, umjetnička slika, ples, balet, film, umjetnost u svoj svojoj raznolikosti i sa svom svojom terapeutikom. U pjesmama je puno paralelnih motiva, ima tu ritma, ima zvuka, ima svega, samo nema rime. Jezik je neodvojiv od teme i kompozicije. Stručna interpretacija, koja je prijeko potrebna bosanskohercegovačkoj književnosti,  također bi dobro došla mladoj pjesnikinji, da joj ukaže na sve prednosti ove i ovakve poezije, da je smjesti u kontekst geografski, sociološki, kulturološki, vjerski, svjetovni, spolni, umjetnički ... i da joj na koncu pokaže kojim se putem dalje treba kretati kako bi nastavila uspon ka književnom Parnasu a ipak ostala čvrsto na zemlji. 

Želimo mladoj Armini Šarić dobrodošlicu u ovaj čudesno lijepi svijet pjesnika i želimo joj da nastavi pisati o ljubavi. Također, želimo vjerovati da su poezija i ljubav recept za opće stanje depresije u koje je mimo svoje volje gurnut čovjek s početka 21. stoljeća i da liječenje poezijom ustvari počinje na mjestu na kojem je i medicina izgubila snagu i iscrpila sve svoje mogućnosti. 

Safet Berbić, Banovići, maj 2021. godine