Nisam se dovoljno naigrao rijecima

Kocbek, i po sopstvenom priznanju, nije bio od onih pjesnika koji više prešute nego što kažu. On je bio, i ostaće, po onome što je i kako je rekao o sebi i drugima, jer su njegova gledanja i viđenja uvijek bila višedimenzionalna (filozofska, teološka, estetička, poetička, etička, politička...). Vezan za francuske personaliste, o sopstvenom pjesništvu razmišljao je kao pjesnik Piere Emmanuele, koji je, polazeći od svog religioznog iskustva i svoje sudbine, smatrao da je cilj pisanja poezije totaliziranje iskustva i svog i drugih. I mada je u ranim stihovima osjetno njegovo poistovjećivanje s prirodom i osjećanje sveopćeg sklada, kasnije, podjednako kao Emmanuele, spoznao je da je “kozmos postao kaos, a čovjek je nag, izložen ogromnom neprijateljstvu stvari”, to jest, kako bi sam rekao, u tekstu “Tri perioda moje poetičnosti”: “pjesme su mi otkrile stvari svijeta, prastare, upotrebom odomaćene a ipak jezive”, ili stihom: “...Zemlje nema više na zemlji”. Vibrirajući, seizmografski tankoćutno, između nevinosti i ništavila, učestvujući u drami života koju doživljava kao stravu. “Strava nije samo slučajan i poseban naslov moje druge pjesničke zbirke, nego je osnovna atmosfera cjelokupnog mog životnog raspoloženja, u stvari, u njoj su sadržani čuđenje i otpor, moja strava je sama ekstaza, neprestana mogućnost pobjede nad očajem i ništavnošću”, pisao je Kocbek. Dio te atmosfere, prisutne u znatnom dijelu njegovog djela univerzalnog tipa, osjećamo i u njegovoj pjesničkoj zaostavštini.