Nedosanjani snovi

BOJE SJEĆANJA…

… na slikama i u stihovima banjalučke umjetnice Sabahete Hadžikadić koja je novo utočište našla u Kanadi, ali nije zaboravila ni svoj grad…

Ima li sjećanje boju? Na ovo pitanje svako ima  svoj odgovor. Posebno neko ko je već dvadeset i više godina prognanik, udaljen od svoga zavičaja, svoje rijeke, slika svoga djetinjstva i sretnijih godina života. 

Kakve su boje sjećanja?  Tamnije ili svjetlije? Prepune nijansi? Za Banjalučane, rasute svijetom, te boje su, ipak, uz sve sivilo svakidašnjice, prozračne, zelenomodre, sedefaste, sedraste… Vrbasli... 

Svijetle boje dominiraju i na slikama Sabahete Hadžikadić, Banjalučanke koja je svoje novo utočište našla na drugom kraju zemaljske kugle. U Kanadi. U Vankuveru. Obale Vrbasa zamijenila je obalama Tihog oceana. Ali boje Vrbasa ništa nije moglo nadomjestiti, zamijeniti. Slike, i priče, iz starih vremena, »nosi rijeka, prekrasno zelena«. 

Nijanse boja vrbaskih tiha i slapova, sedara i odsjaja, zrače i sjetom i radošću sa njenih slika. Tu, naravno, posebno dominiraju nijanse zelene boje, nekad zagasite, kao kad se šeherske kuće ogledaju u suton u vodi, nekad opet svijetle, kao  listovi vrba u rano proljeće… Nekad neuhvatljive, ali duboko emotivne, kao kad se u Gornjem Šeheru začuje pjesma, sevdalinka, i tužna i radosna, istovremeno, pa ne znaš ili bi pustio suzu ili poklonio osmijeh.

Prisjećamo se i nekih ranijih slika Sabahete Hadžikadić, u vremenu kad je radila kao dizajnerka u robnoj kući »Standard«, i kad je svoje slike i izlagala. Objavljivala ih je i na stranicama listova i knjiga. Ostaju i njene čudesne slike školjki i morskih i riječnih motiva, koje je uradila kao ilustracije za knjigu pjesama znane hrvatske pjesnikinje Vesne Parun, koja je, s naslovom »Morska kočijica«, trebalo da izađe  u ediciji »Jablan« izdavačke kuće »Glas/Novi glas«.

Svoju nostalgiju u zadnje vrijeme Sabaheta Saba Hadžikadić sve više iskazuje i riječima. Stihovima. Piše o rijeci svoje mladosti, o svojim putovanjima, o susretima sa prijateljima, o čežnjama, daljinama. O vezenim  mostovima koji nas sada povezuju, i kojima se vraćamo i tokom ljeta, kada dođemo u svoj grad, da, nažalost, budemo više gosti nego domaćini. 

         »Putovanja, putovanja, godine mi lete…«, piše u jednoj pjesmi ova banjalučka Kanađanka, koja svake godine prelijeće daljine između kontinenata. »Kad jednom odeš iz voljene zemlje, / sa svoga ognjišta, / slijede putovanja / i nova sretanja, / i sve počinje iz početka…« 

         Sabaheta je, u pravom smislu tog značenja, postala »stanovnica svijeta«. U novim životnim okolnostima, to je i izvjestan dobitak, nova stvaralačka inspiracija. 

         Sabahetine  inspiracije nisu vezane samo za Vrbas i Banjaluku. Stvorila je, bojom i riječju, i nove vizije i cikluse, vezane prije svega za prirodu, i onu zavičajnu, i onu kanadsku, i onu univerzalnu,  jer ljepota je nedjeljiva, kao što su nedjeljiva i osjećanja.

         Šta znače ribe i školjke? Ne izražavaju li one slobodu kretanja?! Upravo to što je Sabaheti Hadžikadić, i njenim sugrađanima, i svim progranima, bilo oduzeto, uskraćeno. Šta znači jedan cvijet u rijeci? Sjećanje. Uvažavanje. Poštovanje. Ljubav.

         Sabaheta Hadžikadić, Saba, dolazi svakog ljeta u svoj grad. Da bi ponovo bila bar djelić obala Vrbasa, bar jedan slap, bar jedan mirisni cvjetak lipe. Da ponovo oživi stare slike i nove želje. I da doda nove, svjetlije nijanse bojama sjećanja. I bojama novih slika. I novih stihova. 

                                                                                        Ismet BEKRIĆ