NOVA PJESNIČKA KRISTALIZACIJA PRVIH I POSLJEDNJIH STVARI

(Josip Osti: Na križu ljubavi, Recenzija)

         Nakon što je Josip Osti u maternjem jeziku već stvorio impozantan pjesnički opus, tom kuražnom pjesniku je uspio – za svakog pisca, a posebno za pjesnika – krajnje rizičan korak: prešao je u drugi jezik te počeo pisati na slovenskom jeziku. I to je uradio na jezički majstorski i izrazito suveren način. A dosad je, od prve knjige pjesama napisane na slovenskom jeziku, Kraški Narcis (1999), za koju je dobio Veronikinu nagradu, pored proznih i esejističkih knjiga, objavio 13 knjiga pjesama, medju kojim je u osam napunio usku posudu japanske haiku pjesme širokim, snažnim i osobnim pjesničkim izrazom.

         Preseljenjem iz maternjega u slovenski jezik u prizmi Ostijevog doživljavanja svijeta dogodila se značajna promjena. Pjesme u zbirkama napisanim na slovenskom jeziku neprestano suprotstavljaju životna osjećanja Sarajeva i Krasa, rata i mira, bolnih uspomena i bolnih nadanja, uništene prošlosti i s mukom, s ljubalju sastavljenog kraškog kamenja, jedinog znamenja vjere u sadašnjost i vjere u budućnost. Mada se nadovezuje na bistvene karakteristike Ostijeve poetike, čini se, kao da se je, prelaskom u drugi i drugačiji jezik, promijenila pjesnička intonacija: ako je u pjesamama napisanim maternjim jezikom preovladavao narativni, epski ton, u pjesmama napisanim na slovenskom jeziku preovladava lirska skladnost.

         Josip Osti je jedan od najizrazitijih i samosvojnih pjesnika erotične lirike. Usprkos za naše vrijeme neobičnoj neposrednosti izraza njegove ljubavne pjesme zrače kompleksnim, višeznačnim porukama. U suprotnosti sa mnogim književnim kritičarima i čak pjesnicima, koji se boje neposrednog obraćanja, Josip Osti zna, da je veza između ljubavi i pjesme temelj ljudskog svijeta: nema ljubavne lirike, koja nije osobno ispovjedna. Eros je domovina Pjesmi. Pjesma je srce Erosa. Eros je tamna svjetlost, svjetlo, koje sadrži sjenu, život, koji rađa svoj vlastiti kraj. Upravo tragična svijest prolaznosti dodjeljuje Ostijevom vedrom i očaravajućem vitalizmu dubinu pjesničke vizije. Pjesnik svo vrijeme živi i izriče pardoksalnu prirodu ljubavi koju bismo mogli sažeto označiti Gradnikovom formulacijom: Eros Thanatos. Ljubav i smrt su kod Ostija izjednačene, uravnotežene kao suprotne šarke iste zemlje, preduvjeti jedno drugom: smrt je tamna pozadina, koja naglašava svjetlost života, a ljubav je svjetla pozdina, koja pokazuje jedinstvenu, neponovljivu vrijednost svakog trenutka i tako osvjetljava i tamnu špilju smrti. Zapravo, ljubav se rađa iz smrtnosti, ljubav je kćerka smrti; ljubav jedina prvladava smrt, ali je tako i potvrđuje.

         Pjesme, koje je pisao o smrti žene Barbare, spadaju među najpotresnije ljubavne elegije. A u zbirci pjesama Na križu ljubavi(2009) dogodi se nova pjesnička kristalizacija prvih i posljednjih stvari. I tu se pjesnik vraća grobu voljene žene, a koji je obasjan novom svjetlošću – svjetlošću proljeća, koje dolazi poslije duge zime. I ako je, prije, opjevavao pad života u smrt, tu upjesmljuje čudo rađanja života iz smrti. U svjetlu nove ljubavi, te milosti, koja osmišljava razoreni život, pjesnička riječ ponovno usplamti i uhvati onu krhku ravnotežu između tužbalice i hvalospjeva, što je karakteristično za istinsku poeziju. U tom bogatom i duboko prodisanom rasponu, u tom ljudskom križanju vidim glavnu vrijednost potresne pjesničke zbirke Na križu ljubavi.

Boris A. Novak