Mostovi i praznine

Mostovi i praznine treća je zbirka poezije Amele Mustafić kojom ona urezuje svoj poetski glas u našem jeziku. Most, u književnim teorijama, predstavlja metaforu spajanja i mjesto susreta, što on, vlastitom konstrukcijom u zbilji i čini, spajajući nepremostivo čovjekovom hodu i pružajući mu priliku da tu nepremostivu drugost udomaći kao vlastitu. 

Mustafić je zbirku izdijelila na četiri cjeline. Prva cjelina prostori, putanje i praznine govori iz pozicije u kojoj lirski subjekt progovara o svojevrsnim zaključcima do kojih dovode otvoreni mostovi i putovanja, kao i o silini praznine koja nastaje svakim novim šavom koji se šije u kožu onoga koji je spreman riskirati granice vlastitog promišljanja. Tako, Mustafić kaže u Susretu: Zaratustra, / spuštam se u dubine / svoje dubine./ (...) Čovjek je čovjeku i džennet, / i pakao./ (...) Mene su kroz pećine vodili slijepi glasovima, / tamo sam izgubila sve svoje riječi./.

Prva je pjesnička cjelina ispunjena samorefleksijama čija je svrha u čitatelju probuditi smjelost na odricanje od razgraničenja čiji smo svi robovi, jer, valja umirati u sopstvenim prostorima (O prostorima). Mustafić u njoj naglašava problematiku pripadanja i porijekla u vječnom postratnom vremenu u kojem ne postoji sistem vrijednosti niti humanistički intrinzički momenat koji bi pobijedio tranzicijsku vrijednosnu vertikalu čija je vlastitost u stalnom opadanju. Na tom tragu, lirski subjekt vreba čitatelja i prstom mu prijeti sljedećim riječima: Jednom ćeš zaboraviti / da si zaboravio odlaziti / tamo gdje si ponikao (Seoska). I na još jednom mjestu Mustafić koristi za čovjeka glagol nicati, krsteći ga biljkom: Nikneš iz svoga ništa / u bašči svega nečijeg./ (Putanja). U pjesmi Praznine, ona kaže: Praznina ti je i duboko mjesto, / između pršljenova gdje se kosti ljube / škripeći da su gladne / (...) Praznina, / u međuprostoru / duše i kože./ Sve što imaš u sebi je / samo praznina, / sve drugo se isprazni./. Poetski glas prostora, putanja i prazninademistificira svojevrsni presjek jednog iskustva u vremenu poetske beskrvnosti, bezriječi i generacijske izgubljenosti u jednoj tranziciji koja traje dulje od života. 

Druga pjesnička cjelina, nazvana devedesete, progovara o ljudima koji dijele mjesto porijekla, o ocu, o lekcijama koje se uče i prenose s koljena na koljeno, poput svetinja. Unutar ovog ciklusa, lirski subjekt izlazi izvan vlastitosti, pokušavajući objasniti i opisati iskustvo strano svima onima koji ne dijele isto mjesto porijekla. Ta bremenitost proizlazi iz svih dešavanja kroz koja su prošli ti ljudi, i kojih se ne mogu osloboditi. Kao takvi, osuđeni su da stalno iznova proživljavaju bol. Jedan od njih, Osman, kako je i sama pjesma naslovljena, traži od pjesnikinje da mu napiše pjesmu, za koju ona ne pronalazi riječi koje bi bile usklađene i u pola s njegovom boli. Stoga, ona objašnjava: Pjesma bi trebala opisati / hirurški zahvat slijepog crijeva, / u kojem ti je UNPROFOR izvadio, / i crijeva, i bubreg, / devedeset i četvrte./ (...) Advokat traži dvije hiljade maraka, / a doktor onaj, / našao sam ga, / kaže: nemoj, mogu me zatvoriti, bez posla mogu... / Tako bi trebala završiti pjesma./. Potom, Mustafić pokušava čitatelju predočiti sliku mirnodopskog i postratnog Zvornika u pjesmi Zvornik, za koji kaže da Kiše ne napajaju žedno bilje / već spiraju grijeh s ulica. / Drini oči krvare / jer voda je tamo suhe boje /. Unutar postratnog diskursa, iz mjesta u kojem se desilo jedno od najvećih, ako ne i najveće zlo protekloga rata, tamo odakle je pjesnikinja, u pjesmi Putem moga doma, ona pjeva sljedeće stihove: Tamo, odakle sam, / ljudi se pokopavaju / u isti grob, / i po pet puta: / pola glave i sedam rebara, / noga, / pola ruke, / šaka, / stopala./ (...) Tamo, odakle sam / u živućim tijelima, živući geleri / pletu mreže po nervima./. U ovom ciklusu će Mustafić ostaviti i šesnaest stihova vlastitom ocu, (Otac) koji s torbom a koja je njegov lutajući dom i egzistencija, zarađuje za život u Njemačkoj – toj obećanoj zemlji radničke klase postratne Bosne i Hercegovine. Pjesmu Otac Mustafić završava stihovima: Moj uspjeh krvari njegovim rukama / da bi pojeo praznine./. U jednoj takvoj konstelaciji svetinja, Mustafić okončava ovaj poetski ciklus zaostavštinom: Kćeri, ptico, / uklesao sam ti jednu / rukama u mermeru/ i u njoj ti ostavio / svoje jagodice prstiju/. 

Treći poetski ciklus je naslovljen dvijehiljadite. U njemu, lirski subjekt potencira liričnost i poetičnost promišljanja koje odbacuje objektivnu zbilju i izmješta se u nutarnji svijet, riječima: Zemlja je rupa u koju se zasadi kost, / a izraste cvijet. /, u pjesmi nazvanoj Oranje (Porijeklo), da bi potom koristio diskurs televizijskog spikera koji kaže: Razmatraćemo o metodama / vraćanja duhovnog mira / ljudima koji su preživjeli rat / i silovanja./. Da bi se udaljio potpuno od tona koji ništa ne govori vrišteći velike riječi praznine, lirski subjekt se proteže do borhesovskog svijeta: Tražiš Borhesa, / više bih se na vrtešci okretao / ...ali imam 85 godina i znam da umirem.../. U pjesmi San, Mustafić postavlja retorička pitanja i otpušta krik začudnosti, jer služe kao svojevrsni zaključci na postratno vrijeme kojem se ne nazire kraj. Konstatacije poput tih da smo kolektivno možda sanjali vjerske poglavare koji blagoslivljaju ljude koji nose puške u ratne pohode, zapošljavanje preko rodbinskih veza s tezom da je u jedinstvu spas, čekanje po tri mjeseca na  pregled kod doktora, zemlju s tri predsjednika i sve to skoro trideset godina.

Četvrta pjesnička cjelina, naslovljena mostovi, djeluje kao poetska sinteza prethodne tri, te se osvrće k sebi na koncu ovih lirskih itinerarskih stanica, jer, kao što je rečeno i na samom početku, funkcija mostova jest da spajaju. U pjesmi Mostovi II, lirski subjekt zapovijeda čitatelju: Premoštavaj / sebe u sebi./, dok spoznaja pristiže u pjesmi Mostovi III: U nebo se leti / samo ako se krila ostave na zemlji/, kao i u pjesmi Most od kuće do sebe u kojoj, između ostalog, kaže da čovjek čovjekom postaje onda kada tuđu sreću pronađe / u svojim grudima. U navedenoj pjesmi lirski subjekt shvaća da je zakasnio da razumije istinsku vrijednost: I stizao sam na vrijeme, / i jednom zakasnio, / zakasnio da razumijem / tog nesretnog Ziju, / njegovu Majku, / i ostavim sve / za naš most, / most od mjesečine./. 

Kada se u posljednjem ciklusu lirski subjekt obrati na vlastitost, on promišlja o svom potencijalnom pogrebu u pjesmi Rekonstrukcija: Razmišljam / kako bih voljela da izgleda moj pokop / bez molitve, / hodža govori poeziju./, dok u pjesmi Ako tražiš ljubav čitatelja upozorava: Ti nikada ne možeš biti / ti od jučer. / Ni sutra, / ti od danas./. S pjesmom Besmrtnost uključuje božansko i moli mu se unutar spoznavanja novih ušivenih šavova na koži: I molim te, Bože, / sačuvaj ovaj zid, / između imena mog / i mržnje./

Drugim riječima, Mustafić predstavlja glas angažirane pjesnikinje u sistemu inertne društvene svestvarnosti. Njezini stihovi bogate književnost tranzicijske nam u obrisima države. Taj angažman se upotpunjuje i pjesmom Ne u moje ime, u kojoj, između ostalog, u stihove pretvara stvarnost protiv koje se tek rijetki bune: Ne u moje ime / dobijati političke poene / slanjem pomoći u Srebrenicu. Sve što imam / su deset prstiju moga oca / u tuđoj zemlji, / sa nijednom riječju na tuđem jeziku. / (...) Ne u moje ime / otvaranje novih radnih mjesta / preko / kupljenih diploma, / rodbinskih i / stranačkih veza. / Ne u moje ime / feminizam / koji zaboravlja na rudarske ruke. / Ne u moje ime / graditi sveta mjesta / u kojima ne mogu prespavati beskućnici, / u doba migrantske krize. Ne u moje ime / samo nek je naš./. Sve nabrojeno prijeko je potrebno bosanskohercegovačkoj književnosti, i njezinoj teoriji per se koja iziskuje znatno šira promišljanja od postojećih. Na tom tragu, pjesnička se poetika koju Mustafić prezentuje u ovoj zbirci poezije nastavlja na onu postratnu, no s novim autentičnim glasom i poetskom semantikom koja se otvara na potpuno nov način pred čitateljem, rušeći barijere unutar vlastitosti i drugosti.  

Azra Nezirić