Mojim palim i raseljenim prijateljima

Još od samog osnivanja izdavačke kuće «Bosasnka riječ – Das bosnische Wort» – prvog bosanskog egzil izdavača, susreo sam se s imenom Else Lasker Schüler i kako sam o njoj saznavao više, njena životna priča fascinirala me je sve jače. Javila se ideja da nekad nešto njeno prevedemo, da je predstavimo čitaocima u Bosni i Hercegovini i šire na našim jezičkim prostorima. Vremenom, kako sam upoznavao njeno umjetničko djelo, ta ideja je prerasla u želju, koja se u datim okolnostima nije mogla ostvariti, pa sam je odlagao za neka «bolja vremena». Elsu sam, u međuvremenu, toliko «usvojio» da sam taj projekt počeo osjećati i kao neku vrstu moralnog duga prema njoj. To osjećanje nije me napuštalo sve ovo vrijeme.

A onda dolazi Elsin veliki jubilej – 150 godina rođenja! Pravi trenutak za jedan takav pothvat. Ispričao sam to prijateljici, našoj autorici, književnici Safeti Obhođaš, koja je, također, poslije protjerivanja iz rodnih Pala, Wuppertal izabrala kao svoj novi dom. Predložio sam joj da se upusti u avanturu prevođenja Elsine poezije. Nije je trebalo ubjeđivati – Elsa je i njena pjesnička ljubav. Izložili smo tu ideju društvu «Else Lacker Schüler», koje djeluje u Wuppertalu. I rezultat te sretno ujedinjene sinergije zbirka je koju držite u rukama.   

Svojevremeno sam imao želju da posredujem u bratimljenju Wuppertala i Tuzle i da divan izum, viseću željeznicu, prenesemo i iznad naše Jale u Tuzli. To pobratimstvo gradova nije uspjelo, ali ovu Elsinu zbirku doživljavam kao neku vrstu pjesničkog pobratimstva. Dva bosanska pisca, koja su izbjegla iz svog zavičaja, simolično se odužuju pjesnikinji koja im je ostavila mjesto u svom gradu – iz koga je morala izbjeći.

Uistinu, nepredvidivi su putevi Gospodnji i u tome je sva njihova drama, ali i draž.

Šimo Ešić

(odlomak iz predgovora knjizi)