Misliš mi u mislima. Mislim ti u mislima

ČAS ANATOMIJE KAO TRAGANJE PO KOSMOSU

(Vanja Lichtensteiger: MISLIM TI U MISLIMA. MISLIŠ MI U MISLIMA, 

recenzija rukopisa)

Poezija, kao stihovani dio književnosti, istovremeno je i misao i doživljaj svijeta, u obrnuto proporcionalnom odnosu spram istih sastavnica u prozi – ako je proza više misao nego doživljaj, onda je poezija više doživljaj nego misao. Ali, nesumnjivo, književnost je u svojoj ukupnosti misao i doživljaj svijeta, a nipošto njegova više ili manje vjerna slika. Ni riječ 'svijet' u našoj upotrebi nije koherentna, ona podjednako može da se odnosi na dva komplementarna prostora– koliko na onaj oko nas, toliko isto i na onaj unutar nas samih.

Na ovakav uvod bio sam ponukan stihovima Vanje Lichtensteiger iz njene nove zbirke pjesama Zamišljam te. Ne samo zato što je poezija nego i zato što je takvapoezija, koja više misli nego osjeća svijet, stihovi Vanje Lichtensteiger su svojevrsna prohodnica zamišljenom putanjom, koja vodi iz samog središta ljudskog bića ka zamišljenom središtu svijeta koji nas okružuje. Brojne su nauke ali i razne duhovne discipline, ukupne su ljudske spoznaje i mudrosti korišteni u pokušajima da bi se doprlo do tog središta unutar i izvan nas samih, ali malo šta drugo osim iskrene poezije, može pomoći u razumijevanju tih dvaju središta. Poezija, iako misao ili/i doživljaj, to radi toplim ljudskim dodirom, na način kako nas malo šta i malo ko dira, ona može dotaknuti stvari i pojave koje nisu od materije satkane. 

Na toj zamišljenoj putanji, kojom se kreće poezija Vanje Lichtensteiger, smješteno je naše ukupno postojanje, naše trajanje u vremenu i naše kretanje u prostoru, tako da nam se ova poezija nudi kao pokušaj uvida u našu ukupnost. Na jednome kraju te putanje nalaze se ljudi, priroda i kosmos, ukupna izvanjskost, koja je prema nama usmjerena u vidu manje ili više agresivnih nasrtaja na naša čula i misao, štaviše i na naša tijela, koja su kao takva početak i kraj našeg ovozemaljskog postojanja.

I sve naše izvanjsko i sve naše unutarnje je podjednako važan dio nas, ne možemo ni bez jednog ni bez drugog. Koliko smo akceptirali i jedan i drugi svijet toliko smo sebe podarili svijetu. Ali, svijet oko nas nudi nam se ponekad u svom ljepšem obliku, podjednako lijepom u oku posmatrača i u svojoj netaknutoj pojavnosti (My Piece of Sky, Sail-Wind-See), nudi nam se kao svijet koji osjeća i saosjeća sa subjektom koji ga posmatra (Bo(h)ring, Whose Eyes, Upstairs in the Sky).

Misleći subjekt poezije, kakva je ova, ponekad iz pozicije pasivnog posmatrača učini aktivan zahvat u svijet oko sebe, makar on bio i sam kosmos, sjecirajući ga na svome anatomskom stolu, kao onaj ljekar i profesor na Rembrantovom platnu Čas anatomije. Da, upravo čas anatomije kao traganje po kosmosu ili prirodi da bi se otkrila i pokazala tajna sopstvenoga tijela (I am asking myself,Bo(h)ring) i ukupnoga bića, ali i tajna smrti (Disgusting Fog) za čije se odgonetanje mora posegnuti do samih zvijezda, čime se, zapravo, sugeriše da istinski put do središta našega bića vodi upravo preko zvijezda.

Često nam, međutim, svijet pokaže i svoje ružno lice, svoju agresivnu (Krleža bi rekao barbarsku) stranu, nasrne na nas i nerijetko povrijedi. Slike barbarske agresivnosti kreću se od nasrtaja na samu prirodu (Heartstrings) do onih koje se odnose na 'sinove tame' i sijače smrti (Sons of Darkness), čija meta nije samo čovjek ili subjekt ovih stihova nego i nosilac osnovnih vrijednosti koje ga čine kompletnim bićem – a to su porodica i domovina. U pomalo arhaičnim stihovima pjesme Sons of Darkness, sa povremenim probojima patetike, neuobičajeno sugestivno zazvuče stihovi metonimijske snage sažimanja o pucnju Gavrila Principa na prestolonasljednika,  koji, od trenutka ispaljenja 78 godina putuje i rasprši se u vatru snajperskih hitaca i topovskih granata u troipogodišnjoj opsadi Sarajeva. 

I snažno odjeknu Gavrilov pucanj,

godina sedamdeset i osam putujući,

I bolno zajeca strahovit  tutanj;

Zaplaka grad od  snajpera brujeći. 

(Sons of Darkness)

Krajnji cilj tih i takvih ataka bio je čovjek i njegovo biće, biće i njegovo tijelo, njegovo tijelo i njegov duh, njegov duh i njegovo stanište, njegov grad i njegove biblioteke i muzeji i sve šta je stvorio taj čovjek. Ali u samom središtu straha, prosutih utroba i krvi nalazi se čovjek i njegova porodica – jedna preplašena djevojčica koja bježi nekuda sa ocem, čiju su majku odveli nepoznati ljudi (Viscera, Blood and Fear).

Ne može se poezija Vanje Lichtensteiger smjestiti samo na prethodno opisanu putanju, ona se može 'pohvaliti' još jednim važnim, za poeziju i književnost ne baš primjerenim zahvatom u jedan potpuno novi svijet – to je fizički svijet najmanjih čestica, atoma. Baš tako. Na više mjesta pjesnikinja uvodi pojmove 'atoma', 'fizike', 'metafizike', kvantne fizike i metafizike, kvantne mehanike itd. Kvantna fizika je fizika najmanjih čestica i svijet sveden na te i takve dimenzije sasvim drugačije izgleda. Štaviše, poznavaoci kvantne stvarnosti tvrde da svijet uopšte ne izgleda onako kako se nama čini, tako da svaki prodor u stvarnost malih čestica predstavlja pokušaj uvida u potpuno novu i drugačiju stvarnost od ove za koju tvrdimo da je naša. Stoga nije slučajno da je pjesnikinja u svom pokušaju prodora u središte materije vidjela nešto sasvim blisko poeziji, da je u kvantnim fizičarima vidjela svoje prijatelje i braću.

Prodor u samo središte materije, fizičari nas tome uče, značio je konačan prolaz kroz magmu vremena na Prapočetak Svega, u stanje Pramaterije, iz kojega je postepeno nastajao Svijet. Ono što je kvantna fizika uradila sa materijom Sigmund Freud je uradio sa ljudskom dušom. Svojim je stihovima Vanja Lichtensteiger pokušala učiniti isti takav prohod kroz magmu materije, kako bi došla u ono središte ljudskog bića iz kojega počinje i kreće sve (Apple Mess), u 'invaziju neurona', u posebna stanja duha koja se često površno etiketiraju bolesnim (Dosorder), ali koja, prema saznanjima kvantne fizike, ili, uvjetno rečeno kvantne psihologije, jedno su sasvim drugačije stanje duha, skriveno površnom posmatraču, ali ne i pjesniku. Ta na prvi pogled neurotična stanja duha zapravo su ona pramaterija ili prastanje, koji u dodiru sa riječima, koje im daruje pjesnikinja, postaju poezija kao novi oblik života. U takvim uzajamnim traženjima, a to nam svjedoči i poezija Vanje Lichtensteiger, neuroze traže svoje riječi da se konačno verbaliziraju, ali i naše riječi posebno tragaju za takvim stanjima, da bi se uznijele do stanja poezije.

Poezija Vanje Lichtensteiger je heterogena i heteromorfna, ispisana u slobodnom i vezanom stihu, u dužim i kraćim formama, ekavski i ijekavski, na bosanskom, engleskom i njemačkom jeziku, sa mnoštvom tema i motiva u ukupnoj pojavnosti vidljivoga i nevidljivoga svijeta. I da nije htjela, a želim vjerovati da jest, Vanja Lichtensteiger je heterogenijom i heteromorfijom svoje poezije na svojevrstan način odrazilabogatstvo i mnogolikost svijeta koji je okružuje, ali i ispunjava. Samo što je i najgrubljim oblicima toga svijeta podarila nježne konture svojih stihova.

Tuzla, 20. 3. 2019.                                                                           Mirsad Kunić