Hod po zemlji mrtve braće

GLAS KOJI UKAZUJE NA DUŠU

(Sandra Džananović: HOD PO ZEMLJI MRTVE BRAĆE – Recenzija)

Svaka poezija govori sama o sebi, nekom glasno kroz stihove koji viču i urlaju, nekom tiho kroz riječi koje se šapuću - poezija u svakom slučaju govori. U pjesmama koje su pred vama, Sandra Džananović istražuje tu krhkost ljudskih veza, kroz svoj lični izgrađeni pjesnički govor i to; kroz kombinaciju opisa razornih metafora, melanholije ali i to sve,  čini mi se u vidu nekog tihog bunta, a kakav je pjesnik ako nije buntovan?

Njena poetika je na momente surova, a na momente poetički senzualna. Recimo u pjesmi Preko nišana se to najbolje vidi u stihu: “Na mom nišanu, crna tačka na čelu. Ili možda mladež?” U njenim pjesmama vidjećemo i momente duboke socijalne napetosti, poput pjesme Ko govori jezik mrtvih?

U nekim pjesmama, Sandra istražuje dvoličnost svakodnevice kroz perspektivu nasilja i nježnosti, razotkrivajući kako se užas i ljudskost mogu preplesti u najobičnijim životnim trenucima. Stilski, Sandra koristi kratke, rezane stihove ali istovremeno gradi,  rekao bih, snažne senzualne kontraste. 

Poezija Sandre Džananović obiluje poetičkim simbolima, koji čitaoca ne ostavljaju na površini riječi i ponuđenog teksta, već traže od njega određeni misaoni trud,  kako bi sebi približio momentum simbola koje Sandra koristi. 

Najsnažniji  trenutak je prepoznatljivost emocionalnog ponora: dželat u pjesmi ubija prijatelja iz djetinjstva, ali taj čin nije prikazan kroz spektakl, već kroz nepodnošljivu svijest o banalnosti zla. Prekomjerna količina nepodnošljive dobrote u nekim stihovima otkriva paradoks: nasilje je toliko normalizovano da ga čak i "dobrota" (majčina briga, miris postelje) ne može neutralizirati. U zbirci Hod po zemlji mrtve braće naići ćete na svakodnevicu grada, (koji čini se u ukupnom identitetu Sandre Džananović jeste neodvojivi dio njene ukupne pjesničke, a i ljudske ličnosti) a koji ima hipoteke patnje, zločina  zla, trauma koje još nisu socijalno amortizovane na pravi način, što Sandra  i apostrofira u nekoliko pjesama. Ta svakodnevica pjesnikinje nije utočište od nasilja, to je više prostor koji se maskira rutinom, i onda tu ono tragično postaje banalno, a ono banalno evoluira u jezivo. Ta nostalgija za gradom koji je nekad imao “boju duše rodnog grada” za Sandru nije nikakva utjeha, već instrument i poetski mehanizam za suočavanje sa neizbježnim moralnim kompromisima ukoliko su mogući. 

Poezija  Sandre Džananović u ovom rukopisu  vas neće šokirati spektaklom, ali hoće svojim tihim prodiranjem u svijest, ponuditi nam neka pitanja na koja bi, uvažavajući svoj lični moralni kompas,  trebali ponuditi sebi, i samo sebi, neke odgovore.  

I zato neka ovih nekoliko redova mojih skromnih opažanja bude za vas topla preporuka za čitanje poezije Sandre Džananović.

Omer Redžić