Gola psovačica

POEZIJA KAO ZADANI ŽIVOT 

Bisera Alikadić svakog dana izmišlja nove razloge svog postojanja, to su riječi, to su pjesme, to je poezija kojoj se u potpunosti predaje i koja životu daje smisao. Onog trena kad sve oko nas izgubi smisao, pisati i čitati poeziju se čini kao jedina moguća nada i način za spas. Ispraznost, rutinirana svakodnevica, vrijeme pandemije u kojoj mnogi gube razum, zatim praznina, usamljenost, samoća, sve je to svijet današnjice kojem se Bisera Alikadić odlučno suprotstavlja poezijom, umnogome ga propitujući i otvoreno mu se rugajući, upotrebljavajući nerijetko i ironiju, i u pjesmama u kojima se referira na stanje u (neuređenoj) državi ispisujući angažovanu poeziju ona govori sve ono o čemu se šuti (zbog straha od posljedica), ona objelodanjuje na vispren i originalan način. Knjigom poezije Gola psovačica prikazuju se svi aspekti stvarnosti i svi njeni slojevi preneseni u pjesmu, i tu je koncentrirana sva (ne)sreće Svijeta, Pjesnika i ljudi u Bosni (svih njenih društvenih staleža od najbogatijih do najsiromošnijih i najugroženijih kakvi su Romi i migranati), to je svijet koji u čovjeku taloži gad i jad kako stoji u pjesmi „U ludilu alata i aparata“. Gola psovačica zapravo je knjiga bogatog unutrašnjeg previranja, to je poezija koja govori o kompleksnosti odnosa svijeta i pjesnikinje „Koliko između mog tijela i duha // Između svijeta i mene // Nepremostivih ALI (pjesma „Doba behara i uvelih narandži“), ali i odnosa sa sobom koji pjesnikinja gradi i obznanjuje posredstvom riječi, taj odnos tjera na razmišljanje o važnim i delikatnim pitanjima. 

Riječ je o pjesnikinji koja iz knjige u knjigu proširuje i nadograđuje svoj pjesnički opus; ona neprestano traga za novim formama izražavanja, stilskim postupcima, drukčijom strukturom pjesme. U ovoj knjizi nailazimo na kratku formu (ciklus Vragolanke), misao zapisanu u svega dva stiha, tako da se kroz nekoliko riječi kaže suština (i pjesme i života), pa sve do lirskih proza. Poezijom Bisera Alikadić traga za odgovorima na univerzalna pitanja, ispreplićući u njima ironiju, samoironiju, crni humor, prokazujući devijantnu stvarnost i ljude koji u njoj obitavaju (ciklus Izgori marenda i Silovana samoća) kojima se pokazuje/prikazuje na koji način umjetnost, odnosno poezija korespondira sa aktuelnom društvenom situacijom. Te se poezijom želi prikazati Bosna i Hercegovina ne samo kao simbol kulturnog mozaika (kako se najčešće o njoj govori) nego ovim pjesmama se govori o identitetu jedne zemlje, o odnosu pjesnikinje, odnosno njenom određenju prema svijetu prikazivanjem stvari onakvim kakve one jesu, ovo sam ja i ovo je mjesto gdje živim, ovo je zemlja i ljudi koji se od rata, od njegovih posljedicama još nikada nisu oporavili. Sadašnja BiH, kako stoji u pjesmi „Gavran“ „Nikome i ničem // Ne vjeruje // Bez igdje ikog svoga // Bez same sebe. //Bez samilosti // Bez iskrenosti prema jedinki –  // Čovjeku koga somatski razdara // I domovina i otadžbina“. Bisera Alikadić se referira i na društveni trenutak u kojem živi i stvara, pisanje je njen način da se progovori o problemima, o sveukupnom tragizmu Bosne i ljudi koji tu žive.

Čitajući ovu knjigu nameće nam se sasvim logično pitanje: Kako u haotičnom svijetu ostati zdrave pameti? Odgovor se nastoji dati posredstvom poezije kojom se sklapa mozaik egzistencije i savremenog bosanskohercegovačkog društva sa svim izazovima s kojim ono (ne)suočava, dok je, s druge strane, riječ o unutrašnjim odnosima čovjeka samog sa sobom, koji se u, konačnici, mnogo teže rješavaju. 

***

Knjigom Gola psovačica podijeljenom u devet ciklusa (Gargašanje, Noćno škakljanje, Silovana samoća, Izgori marenda, Jeđupkini cekini, Treća dob na metli, Otkuhaj i prokuhaj, Vragolanke i Dvije pjesme za prijateljicu) još jednom se potvrđuje da je Bisera Alikadić jedna od najoriginalnijih i najznačajnijih bosanskohercegovačka pjesnikinja. 

dr Melida Travančić