Drvo žada

Tokom čitanja pjesama Fadile Arnautović Alić imao sam dojam da je poezija dio njena bića, da su u pjesmama  pohranjena njena osjećanja, njene misli, sjećanja, doživljaji, raspoloženja, da je u pjesmama  pohranjeno njeno pamćenje, a nakon što sam pročitao i zadnju pjesmu rukopisa Drvo žada, pojmio sam da Fadila Arnautovi Alić cijeli život prijateljuje s poezjom i da je u pjesmama cijeli njen život.

Pojmio sam da Fadila Arnautović Alić ne posmatra svijet samo radoznalim očima, nego i radoznalom dušom i da zato vidi i ono što ne vidi onaj koji je običan promatrač svijeta i prostora u kojem živi i kroz koji prolazi tek nekom slučajnošću ili svakodnevnom potrebom ili navikom vođen, pa mu ostaju nezamijećene čarolije koje se otkrivaju onom ko život živi dušom i dušom ga gleda i stihuje ga, jer je ostavio u njoj dubok trag i jer ima potrebu duha da u pjesmi ostavi trag svoga postojanja, svojih osjećanja i misli, svoje lijepe i ljudske i pjesničke duše, nekada bezazlene, a nekada mudre i životnim iskustvom bremenite.

***

Nije slučajno to da knjiga poezije Drvo žada otpočinje pjesmom Kad te prvi put čitam, i da za nju autorica nije pronašla mjesto ni u jednom od šest postojećih ciklusa, jer upravo njome se najavljuje sveprožetost  s u m n j e  kroz cijelo biće zbirke; sumnja da će se dogoditi dobro – a ono se povremeno dogodi, sumnja u to da će se zbiti neko zlo – a ono je skoro pa neminovno zbog prisutnosti neiscrpnog ljudskog bezumlja.

Kroz svoje stihove Arnautović - Alić ne izražava samo duboka osjećanja, i nisu ona svedena na neke osobne granice preko kojih ne ide, već gazi duboko i smjelo i u introspekciju, ali i  u promišljanje o svijetu, o aktualnim ratnim dešavanjima, genocidu… Ona ne okreće glavu od tuđih patnji, plašeći se da će evocirati sjećanja na sopstvenu. Zlo nije manje time što ga ne gledamo direktno u oči, ono tada ima mogućnost da uspostavi potpunu dominaciju.

Arnautović snažno pjeva i o ljubavi, ali je zadržala onaj pogled sa ranijih fotografija pun samozatajnosti, potpuno se ne predajući nikome, pa pred zoru, iz tog stihovljevskog zagrljaja svog  muškarca, isklizne sa svilenih plahti i krene prema vratima, jer se na jutarnjem nebu, u njegovom rumenilu - ucrtavaju vedute njenog zavičaja, a ona osjeća da jedino što je pravedno, jeste, da nikad ne prestane o njima pjevati.

(Izvodi iz recenzija Zejćira Hasića i Azemine Krehić)