Divlji jezik

SIDRAN O DUBOČANINU

On je skriveno blago bosanskog pjesništva. Nesklon guranju u književne klanove i dodvoravanju oficijelnoj kritici, svoj život velikog pjesnika provodi u samoći nekog sela pokraj Sarajeva. Ni na svoje književne večeri nema običaj doći. Svoju veličajnost njegova poezija postiže neobičnom putanjom od čulnog i emotivnog, do metafizičkog, mističkog i panreligijskog – sve to u najljepšoj mogućoj varijanti bosanskog govora i jezika. Zimzeleni jezik Posavine.

... Pola svoga pjesništva dao bih za nekoliko Alijinih pjesama. /.../ Na taj sam način ja zadnjih 5-6 godina govorio o Aliji Hasagiću Dubočaninu, kao najvećem lirskom pjesniku, za čijih bi nekoliko pjesama ja dao stvarno pola svoga opusa./ .../ Polazi se od onoga što je biće ljudsko registriralo čulima. Zatim se, alkemijom velikog talenta, taj prvi dojam, doživljaj, uzdiže na viši stupanj, gdje se rađa posebna vrsta emotivnosti, i posebna vrsta metafizičkog spoznanja, o nečemu što je u normalnom jeziku i u normalnom diskursu govornom, proznom, pjesničkom, bilo kojem čovjeku daleko i nedostupno. U najvišoj fazi, kako sam ja to stupnjevao, događa se nešto što je božanski uzvišena spoznaja o ljepoti i dobroti ljudskog postojanja. /.../ Alija Dubočanin je „totalni pjesnik“, on živi svoju poeziju ... a zvjezdani poetski domet ne događa se bez velike žrtve...

Njegova je žrtva uzvišena i zbog toga je prirodno, i normalno, i divno, da je on tvorac jedne uzvišene poezije. /.../ Sklonio se od javnog života, pobjegao je od naših klubova i kavana, pobjegao od književnih udruženja, okrenuo je leđa i važnim, internacionalnim udrugama, ništa od svega toga njega ne zanima, ni za što se ne otima, nikome se ne nameće, ništa ni od koga ne traži...

Abdulah Sidran, akademik