Davno je opet blizu

Autor: Redžo Salkić
Izdavač: Bosanska riječ, Tuzla
Broj strana: 112
Tvrdi povez, mat plastifikacija
Godina izdanja: 2018
Prodajna cijena 10,00 €
Popust

U MLINU I KOVAČNICI RIJEČI ŽALA I SJEĆANJA PRED SVAKIM I ISPRED SEBE

(Recenzija knjige poezije Redže Salkića)

 

 „Ništa je 

Početak svega

Sve je

Kraj ničega“ 

(R.Salkić)

      Na  životnoj džombastoj džadi punoj okuka, od blagih do onih oštrih, dvostruko desno mnogostruko lijevo, na kojima bez pozornosti oštrog oka, bistre nakane ili snage reskog duha  uma  i razuma može  da slijedi i mnogostruko gubljenje daha razobličenosti istrajavanja u bezdanu, ponoru sna, ili na krilima pegaza izbavljenje i let iznad obuzdanosti vrleti stiha. Znak krajputaša, uzvičnik u trokutu, temeljno crni, crveno omeđen  kao karminom mladino lice pred vjenčanje ,ili pak žutilom načet od voska, jasne su pribilježbe odraza na

pjesnikovoj životnoj stazi posljednjih dvadesetih godina dvadesetog vijeka između 20. i 40. godine osobnog  pjesnikovog bivstvovanja insanskog bića subjektivno naslonjena na četiri godišnja doba od proljeća do zime,i njihovog svemoćnog odraza-ovjekovječiti ih kao životne epizode. Poslije„Djetinjstva“(a u knjizi prije), koje „bilo je i nikada ga više ne može biti“ (ni doživljaja rijeke, koja je izmijenila tokove, ni igara, koje izigrane su, ni prirode, koju su kao  i  rijeku izmijenile moćne mašine  s rudokopa, ni  nafake darivanja  plodne zemlje...),

retrospekcija je i retrospektiva pjesama nastalih od brižljivo skladanih riječi stihova u navedenom nizu godina (1980-2000.) uz jako korektnu brigu i pažnju da se kaže probranim alegorijskim, metaforičkim i onomatopejskim izričajem slika risanih sadržaja koji predstavljaju behar mladosti. A u cvijetu mladosti su i ljubavi momaka i djevojaka-lirskih subjekata

u  pjesmama kao „Bekrija“ i „Djevojka s prisoja“u kojima nalazimo  i sve i ništa-ništa u svemu, sve u ničemu što je poenta odraza godina, a godine su prijeratne, kao u ogledalu, u kojima se komotno moglo sročiti i koordinirano kročiti u sklopljeni mozaik ljubavi od krutog utegnutog do lepršavog-rasperjanog, mehkog prebiranja sjećanja. 

      U segmentima o ljubavi pjesnik je rekao sve (ili gotovo sve?) što se da protkati mišlju začinjenog vapaja bezličja u traženju raznolikih oblika i pretakanja bezimenih vrutaka osoja i prisoja razotkrivenih vizualno-taktilnim,a začinjenih oblaktivnim (posvećenim) pronica-njima onomatopejskog strujanja poruka kao kroz vjetar, od lahornog lepršanja do olujnog razaranja orkanske jačine - od toplih rosnih kapljica na usnama i dlanu do krupnih ledenih kapi koje u prašini naprave blatnjavi krug mjehura, ali ne od sapunice, koji se raspukne, već 

od tijesta glinene mase koja se pretvara u jasne slike i lijepi na dodir pamtljiv i prepoznatljiv poput zalijepljene crvenjuše na čizmama momačkim. Tako pjesnikov slobodni/nevezani stih odzvanja udarima kao čekić u rukama vještog kovača po nakovnju, a između je užareni

komad željeza koji se pretvara u željeni iskivak - prema svrsi, britko i tegobno, ali i poput nabreklih mišića pri kraju posla, sumorno tromo, ili kao čelo osorno mrko s razvučenim osmijehom zadovoljstva učinjenim, s predahom u kojem valja odahnuti za okrjepu znojnu i plahu dok trnu iskre žarki toplote i topline zapretanih ćumurki-riječi, stihova, pjesme kao cjeline. Novi iskivak, nova pjesma, uvijek je neka nova spoznaja iz sjećanja iskustvenih vraćenih nakanom, novo prizivanje starih slika prošlosti. Ali futurističko „Davno je opet blizu“ kroz Poruke  i Darove srca, slutnju zamjenjuje upitnik umjesto uzvičnika na krajputašu, ispred krivina na džombastom drumu životne zbilje. 

      Zastati i krenuti dalje preko stihova koncentrisanih od distiha do decima, ali i više u granično lirsko-epskim, narativno-emocionalnim uspomenama. Pjesme iz prva dva ciklusa (ali i iz zbirke u cjelini) majstorski su tesane, glađene, bez ivera, uglavnom i objavljivane, recitovane, komentarisane sa drugarima. Svaka  riječ udarena   je preciznošću majstora kovača na pravom mjestu (u inverziji posebno) tako da  se osjeća prekaljenost u tom osobenom izričaju u podnaslovima (kao moto, poruka, geslo). Takvoj su svrsi i nakane da kao poente dodane minijature - misaoni distisi, trostisi ili katreni. Takav  je epilog izričaja u sadržaju pjesme „Nemoj svjedoke“, svaka zasebno, a zajedno. Dopustiću sebi, da po pravilu pisanja sonetnog vijenca, po kojem magistralni petnaesti sonet nastaje od prvih, odnosno posljednjih stihova svakog, da minijature iz zbirke osmotrim zajedno, u cjelini,i gle! - pjesma koja u sebi kao odraz u ogledalu, pokaza  i  slikovitost sadržajnosti, i emocionalnost i  poentu,  poruku pjesnikovih pojenja. Svaki otkivak zavisi od kaljenja, svaki pjev zavisi od toga koliko je nošen u naumu. Koliko je riječi zaiskrilo, koliko se iskara utrnulo, a koliko opstalo zahvaljujući grafiji prizvanih slika (kao haiku, epigram, rubaija).

      Kao proniklo posijano iz zemlje sjeme, riječi se tiće. Iz vatri misli, u vode uma. Iz sreće oka u bol srca. Iz noći nemira, u dane spokoja. U nove dane, iz sna u javu, iz jave u san, iz sadašnjosti u prošlost, iz prošlog u buduće. Pjesnik se  i nije baš puno bavio onim deskriptivnim elementima slika svačijem oku dostupnim, već je sve viđeno pretakao u refleksivno koje dominira naročito u trećem i četvrtom ciklusu - primarno kao u segmentima socijalno i rodoljubivo-ljubavno-narodsko (roditeljsko, bratsko, jaransko). I patriotski. Jer, došle su godine teške, propraćene sudbonosnim ratnim i  postratnim zbivanjima. Ostavilo je  to odraza i u pjesniku; nije  on neko novi - on je onaj isti stari, ali  je nakana da  se govori u novom ruhu. I duhu. Teško je to iskazati minijaturom jer  je i sve teško, bremenito, traži se epsko kao kruna dramskog i dramatičnog. Pa se riječi pretaču  u ranije nagoviješteno lirsko-epsko govorenje, u čemu se  i  pjesnik prekalio navodeći bujičnu snagu potočnog toka u dugački badanj riječi koje odzvanjaju silinom zvuka obrušenih talasa stihova. Uostalom, tako i jedino se i moglo zboriti - resko i jasno, trešteno, brate. Da se čuju riječi koje izgovorene i zapisane kazuju i „Uspomene“ i „Šejtanska posla“ i  puteve Pravde, Grijeha, Ljubavi, Sna, Istine. Neka  sa svim tim segmentima knjiga s radošću, ljubavlju, strepnjom i čežnjom, ugleda u svjetlu tiska otiske snenog rahatluka. Darujmo je čitateljima.

                                                                                                                                                                                                      Jakub  Subašić, pisac

      

Trenutno nema recenzija za ovaj proizvod.