Cipele za vratima

MULABDIĆEV GRUMEN LJUBAVI

Svoje godine djetinjstva i odrastanja Sead Mulabdić je proživio na banjalučkim padinama koje se blago uspinju prema Laušu i Šibovima, na Pobrđu prepletenom sokacima, baščama, avlijama, igralištima i sankalištima, u ozračju komšiluka i drugovanja. U tom čudesnom dobu, koje se kroz prizmu izbjegličkog kolopleta, i snalaženja u novim prostorima i jezicima, doima i kao nedovršena bajka, nedosanjani san, mladi Pobrđan je posijao i sjeme svojih budućih pjesama, svojih razgovora sa sobom i sa vremenom, iz kojega latice/stranice širi i druga njegova zbirka – nakon prvjenca nazvanog »Iza velike stanice« (edicija »Ptica«, Udruženje BiH Norkoping, Švedska i »Runolist«/«Planika« Grafičke delavnice/radionice »Bor«, Ilirska Bistrica, Slovenija, 2007.) , sada je to knjiga »Cipele za vratima« (u izdanju »Bosanske riječi«/«Lijepe riječi«, Tuzla, 2017.). A ono što je napisano uz prvu knjigu, da je »doživljavamo kao lirsku hroniku bitisanja u vremenu i nevremenu; u vremenu odrastanja u zagrljaju rodnog kraja i nevremenu progonstva i traženja starih slika koje se naziru samo još u sjeni uspomena«, u dobroj mjeri odnosi se i na ovo izdanje, na ovaj pjesnički album uspomena i strepnji.

»Naša kuća / gleda na čaršiju…(Naša kuća); Kad pirne jugo / Odmah s proljeća / Mati šalje oca / Da kupi kreča // Onda u kantu / Nasred avlije / Vulkan bjeline / Vodom zalije // Ne prođe malo / tek dva tri sata / Zabijeli kuća / K'o palata (Kad mati kreči); Noć spustila / Čupave šape / Sjedim uz Majku / Dok krpi čarape (Oči sokolove); Za prozorom šuti breza / Novembrom ogrnuta (Motiv iz sobe); Na kauču dijete spava / Pokriveno dekom / U rerni Kruh / Na šporetu džezva / I lončić s mlijekom (Motiv iz kuhinje); Spoznati sreću u istini / Gledati krišom iz prikrajka / Kako me čeka / Ona sjena meka / Rodnog kraja / I Moja Majka« (Sjena rodnog kraja)

I baš ta kuća, rodna, ta breza za prozorom, taj kruh u rerni, i Majka koja uvijek čeka, to ishodište života i svijeta, ishodište je i ove pjesničke hronike u kojoj se, u sjeni zavičaja, te sretnih godina u svome gradu i na svome brdu, i sjetnih, još neuhvatljivih godina u nekim drugim prostorima i ravninama, nižu i prepliću treptaji i pjesničke slike dragih likova, predjela i predmeta, kao odredišta jednog mozaika na kojem ipak, uz sva zla i tuge, preovladavaju svjetlije boje. Jer, mada »kopnimo polako / na tuđim poljima«, a »više niko i ne pita / Kad ćemo se vratiti«, pjesnik želi »Kad obore i moje stablo / Da ostanu barem koraci«, koraci mehki, bez teških odjeka, koji uprkos zlu i progonstvu ne žele nikoga da povrijede, ni travku, ni kamen, a kamoli nečiji san.

         Motivi i stihovi ove knjige kao da lebde iznad svakog zla, iako su se tamne strane života i događaja zgrudile u teški okvir; njihov je pjesnički govor više šapat nego krik, sazdan od malih, jednostavnih riječi i rima, kojima se bez velikih uzdaha ipak iskazuju velike istine: »Svakog proljeća oživim / Kad čujem / Pisak jagorčevina / Ispod Šehitluka (Jagorčevina); »Bojali smo se / Da nas ulice neće prepoznati / Kad se jednom vratimo« (Prozori).

         »U svakom pravom čovjeku skriveno je dijete koje želi da se igra«, zapisao je jednom filozof Friedrich Nietzsche. I u Seadu Mulabdiću, koja ima svoju djecu, i 56 godina na leđima, kao da živi i onaj dječak sa Pobrđa, iz bašči i avlija, sa livada i kliza, koji priziva slike svoga djetinjstva da bi vremenu i proticanju udahnule bar malo više dobrote i vedrine. Žal je to i za jednim vremenom koje je, nažalost, prošlo, ali koje nas grije, kao stara vatra u novoj peći. Pjesme-slike, kao i ova sa nekadašnjeg Pobrđa, zapljusnu nas mekim žuborima ljubavi, velike, beskrajne, i kad nam se čini da je skoro neprimjetna: »Pokojni Drago je / Gurao prikolicu / Kaljavom cestom / Uz Pobrđe / A dijete ga čekalo / U hladu Šljive / Da naiđe // Daleko se čuo / Klepet dvokolice / Šes' litara ulja / Dv'est kila dvice / Sapun za veš / Miris Radiona / A ispod svega / Fišek bombona« (Fasunga).

         I kad je morao iz svoje kuće, iz svoga zavičaja, Mulabdić je otišao u onim, uvijek spremnim, ali uvijek čistim, cipelama iza vrata, kao i njegov otac; zavičaj mu nisu mogli uzeti, jer to je bila, i ostala, njegova ostavština, njegova neuništiva spoznaja da je i najmanji grumen ljubavi moćniji, i veći, od svih drugih svojina i oblika bitisanja. U jednom pismu, iznoseći šta je za njega uopšte smisao pisanja, i šta ga je, bez velikih »parola« i očekivanja, podsticalo da pjesme koje je pisao, i koje su ga »ispisivale«, zbrao i među korice nove knjige. Neka to razmišljanje o poeziji i životu bude, na kraju ovog uvodnog teksta, i mali poziv na zajedničko čitanje, i razmišljanje: »Meni nije otkrivena konačna tajna ljudskog postojanja – možda ja teret takve spoznaje ne bih ni mogao ponijeti – ali slutim svrhu ove međuetape ka nekom višem obliku bitisanja: predati ovaj grumen ljubavi našoj djeci, naučiti ih da prepoznaju ljepotu i tako učine ovaj svijet malo boljim…«

                                                                                            Ismet BEKRIĆ