Brehtova opomena

Knjiga koju držite u rukama konačni je oblik dugogodišnjeg hoda po mukama i tumaranja po
mračnom lavirintu godina koje, poput actečke zmije, gutaju same sebe. Pjesme ispisivane u samoodbrani, izvučene iz svojih malih, zaokruženih poetskih cjelina, ovdje dobijaju novi oblik i boju, iscrtavajući, najzad, na borhesovski način, lik onoga što je držao pero u ruci. Zbirka izabranih i novih pjesama koje su, ovako složene, dobile sasvim novo lice, moj je duboki pečat životu koji je svima nama okrenuo leđa. Moj obračun sa samim sobom. Moje sjećanje na ono što nikada nije postojalo.

Moj ustanak protiv zidova koje ne mogu preskočiti. Da se vrijeme nije okrenulo naopako,
tih pjesama ne bi bilo, ili bi bile sasvim drugačije. Ovako složene, one su sad i svjedoci i sudije i dželati kojima ne mogu uteći.

Poezija je incident u gluhom monologu vremena, pokušaj tumačenja tišine od koje je svijet
sazdan. A ta tišina, to je “ona pusta, kosmička crkva u kojoj uvijek stojimo sami. Tišina je jedini jezik kojim Bog govori”, kaže Čarls Simić. Ispisujući stihove, mi remetimo nečujni govor
vasione. Ispunjavamo svoju ljudsku bit, ostvarujemo svoj lični izbor. Za Oktavia Paza “poetsko stvaranje počinje kao nasilje nad jezikom”, kao sredstvo stvaranja jednog jedinstvenog univerzuma, koji ima pretenzije da se vrati i ponovo sudjeluje. Zato pjesma nikad nije dovršena. Kao i čovjek koji osluškuje smisao postojanja. Kao rečenice koje same sebe dopisuju.

Tako je bilo i sa pjesmama koje su pred vama.

Nastajale su na rubu tame, na ivici očaja, pod nogama nade, u mučnom bjekstvu od samog sebe, u vremenu koje nas je opustošilo poput razornog unutrašnjeg tornada, nastajale su na pragu uzaludnosti, onda kad više nije imalo šta da se sanja. Danilo Kiš je jednom zabilježio: “Da bi se pisalo, treba živjeti od iluzija.” Da bi se pisala poezija u tako poganom vaktu, treba se odreći svijeta, treba biti Odisej koji zna da na Itaku nikada neće stići. “Ko piše jeste u vječitom izgnanstvu pisanja; tamo je njegova domovina gdje on nije prorok”, rekao je Moris Blanšo.

Poezija je za mene godinama bila način da pobjegnem od sopstvenog lika u crnom ogledalu dana, da iz suhe drenovine duše istisnem onu konačnu kap istine koju nisam umio izreći u bezbrojnim tekstovima u kojima sam pisao o zločinima, o ratu i smrti, o bjekstvu u mrak, o suzi u dječijem oku, u koju je stao cijeli svijet, o nepravdama i strahu, o očaju i drhtanju, o čežnji za prošlim i Božjem usudu “da iz zavičaja jednom odeš, a da se svakoga dana vraćaš”. O mezaru u srcu, dubljem od noći. O tome kako smo, kao u Helderlinovoj himni, postali “znak – bez ikakvog značenja” i kako smo “jezik izgubili”. Zatvorenih očiju, bježeći od mraka, od te mučne geografije postratnog teturanja kroz život, ostavljao sam na papiru kap po kap krvi, riječ po riječ, stih po stih, da bih od svega sačinio kolibu pod kišom, pod naslovom “Brehtova opomena”.

Moram priznati da je i za mene to bilo kao ponovno otkrivanje sopstvenog, nepoznatog lika.
Kafka je (u pismu Oskaru Poloku 1903. g.) napisao: “Mnoge knjige su kao ključ nepoznatih
dvorana vlastitog dvorca.” Tako sam i ja zastao pred pjesmama koje su nekada davno isplivale iz mog unutrašnjeg uzburkanog mora, pa se osamostalile, skućile i započele vlastiti život koji više ne zavisi od mene. S tog raskršća ja idem na jednu, one na drugu stranu.

Pa dokle ko stigne.
Autor