Vani, pred vratima

Prevod drame
„Vani, pred vratima“ od Volfganga Borherta
(Recenzija)

Volfgang Borhert (Wolfgang Borchert) jedan je od najpoznatijih predstavnika književnosti „poratnih ruševina“, odnosno poratne Njemačke. Svojom dramom „Vani, pred vratima“, koja je najprije pretočena u radiodramu, on je „preko noći“ postao književno ime čiji duh i danas, poslije više od pola vijeka, osvjetljava mnogobrojne, kako njemačke, tako i svjetske pozorišne bine.
Čak 60 godina nakon njenog nastanka drama „Vani, pred vratima“ mnogo je više od puke dokumentarne priče o ratnoj generaciji. Drama je strašni krik protiv rata, vapaj za više humanosti prema mnogim ljudima koji se, nakon ratnih strahota, osjećaju ljudski i socijalno isključeni, nepoželjni u društvu, imaju snažan osjećaj napuštenosti, samoće – kao ostavljeni pred vratima. Kao junak ove drame, povratnik Beckmann, koji se vraća u 1945. svom domu i shvata da više nije njegov. Dom je tamo, ali nije za njega.
Bohertova drama „Vani, pred vratima“, odslikava život društva poslije ratnih strahota, kad prostorom prohuji ratna oluja i ostavi za sobom svijet krhotina.
Borhertov junak se vraća sa ratišta, odnosno iz dugogodišnjeg zarobljeništva svojoj kući. On se vraća svome domu, o kojem je godinama sanjao ali kojeg sada više nema, vraća se ženi koja je sada prigrlila drugog, jer je mislila da je on odavno mrtav, vraća se ocu i majci kojih također više nema... On želi započeti novi život, ali za novi život kao da je posve zakasnio, predugo je bio odsutan da bi ga više mogao uhvatiti... Kako da započne novi život neko ko je već „otpisan“? I eto tako, „otpisani“ ostaje vani – ispred vrata.
Borhertov stil se odlikuje kratkim, jezgrovitim rečenicama, pri čemu obiluje efektnim elipsama, vrlo je bogat poređenjima i metaforikom, a odlikuje se i samovoljnom interpunkcijom, te nerijetkom upotrebom veznika i pridjeva kojim često i započinje svoje rečenice. Uz to, ponavljanjem pojedinih dijelova rečenice autor potvrđuje važnost rečenog. No, on intenzitet svojih rečenica ostvaruje i uz pomoć aliteracija, neologizama, klimaksa i antiklimaksa, upotrebom atributa, retoričkih figura, alegorija, hiperbola... Pa, iako se u drami radi o višestrukoj žrtvi rata, autor često koristi i elemente humora.
Bohert se nerijetko izražava simbolima, posebno simbolikom boja, koje ističu kontraste ili pak naglašavaju emocije. On bojama poput sive dočarava pesimizam, dok bijelu koristi kao boju bolesti ili hladnoće, a crnu kao sredstvo za dočaravanje pustoši ili najavljivanje opasnosti, kod njega je crvena – boja rata, a ne ljubavi.
Bosanskohercegovačka književnica, u ovom slučaju prevoditeljica, Bisera Suljić-Boškailo sve je ove stilske elemente drame, te ostale osobenosti, računamo, uspjela da svojim prevodom ostvari u našem jeziku. (Bisera je, kao prevoditeljica sa njemačkog jezika, već dokazala svoje prevodilačko umijeće prevodeći na bosanski jezik velikane njemačke književnosti Tomasa Mana, Paula Mara, Krigera i još neke njemačke pisce.)
Čitaoci bosanskohercegovačkog kulturnog prostora, pa i šire, ovim prevodom će biti obogaćeni za još jedan biser svjetske književnosti. Zato preporučujem ovo djelo za što skorije objavljivanje.
Nadamo se da ćemo to i doživjeti. Jer, Borchert, nažalost, nije doživio trijumf njegove drame na evropskoj sceni. Umro je u švajcarskom sanatorijumu, dan nakon što je Hamburški kamerni teatar (Hamburger Kammerspiele), 1947. godine premijerno izveo njegov komad. Imao je samo 26 godina.

Safet Sijarić, književnik