TRAGOM IRISA

PRIČA O NAMA

(Amela Seiler: Tragom irisa, recenzija)

Pred nama je rukopis autorice, potpuno nepoznate u književnim i umjetničkim krugovima bosanskohercegovačke kulturne scene. Autorica koja se literarnim poslom bavila jedino kao učenica osnovne i srednje škole i koja, kako i sama priznaje, nije ni pomišljala da bi nekad njenom rukom mogla biti napisana i njenom dušom opečaćena neka knjiga. Pogotovo ne roman, književni oblik koji se smatra velikom maturom u književnosti. Amela Trumić, prije nego što će dobiti novo, sadašnje prezime, Seiler, bila je jedna od mnogih koje nisu sanjale neostvarivo, koje su svoje snove svodile na one jednostavne životne, porodične, ženske želje – sretno se udati, naravno, iz ljubavi, imati porodicu, potomstvo i živjeti mirno i jednostavno u toplini vlastitog doma, okružena najmilijima i prijateljima. Ako je i bilo nekog avanturizma u rijetkim snovima, više su to bile mladalačke romantične sanje, nego stvarna spremnost da ih se dokuči i odživi. Ali, život je nepredvidiv, povede nas i ponudi uvijek nešto neočekivano, nešto drugačije, ljepše i veće nego što smo očekivali ili strašnije i bolnije nego što smo zaslužili. Takva je i Amelina osobna životna priča, ona koja je, možda, bila i poticaj za izlet u

književnost, za pokušaj da se dohvati i ono što se činilo daleko i nedostižno – vlastita knjiga. 

Fabula je jednostavna – odrastanje tri djevojčice, tri bliske drugarice, u bosanskom selu nadomak malog grada, njihova (nerijetko gruba i surova) svakodnevica, njihovi snovi zapisani na listove papira, pohranjeni u kutiju i zakopani na tajnom mjestu, u bašti (u kojoj su cvali irisi), njihova djetinja zavještanja da će, kad porastu, doći, otvoriti kutiju, zajedno pročitati i uporediti zapisane želje sa onim što im se u životu zaista dogodilo. Ali, priča je gusta, mjestimično opora i nevesela, teška i bolna, uzbudljiva i životna. Događa se u bosanskom miljeu, u čudnoj zemlji apsurda, u kojoj se ni vrijeme

ne dijeli na prošlo, sadašnje i buduće, nego na ono prije rata, za vrijeme rata i poslije rata. Tako je podijeljena i ova trosmjerna priča – o tri različite

sudbine kroz te tri vremenske odrednice, o tri djvojke Mireli, Sabini i Merimi (od kojih bi svaka mogla biti Amela Trumić-Seiler). Autorica je odabrala Merimu, kao centralni lik, ona je ta koja u prvom licu vodi ovu realističnu priču, pa se cijeli roman doima kao ispovijedna, autobigrafska proza, (jer se neki detalji iz života glavne junakinje podudaraju sa podacima iz autoričine biografije) a njenoj uvjerljivosti snažno doprinosi upravo ta – ja forma pripovijedanja. Naročito je uzbudljiv onaj dio priče Poslije rata, kada se život glavne junakinje nastavlja u inostrantvu, u Njemačkoj, i iz osnova mijenja. Stavlja glavnu junakinju na teška iskušenja i ostavlja u procijepu između novog gdje je budućnost i topli dom i onog gdje je ostalo srce. U priči će se, bez sumnje, prepoznati mnogi od nas, a vještina Amelinog pripovijedanja (zavidna za prvjenac) garantiraju ovoj knjizi naklonost čitatelja, pa je svesrdno preporučujem.

Šimo Ešić