Titove kćeri

Roman "Titove kćeri" je imao neobičan put nastanka. Rođen je na njemačkom, koji mi se prosto nametnuo kao jezik, i time mi dao distancu od događaja, koji su još uvijek bili svježi. On nije preveden na naš jezik, nego samo okupan, i to od mene lično, okupan i ponovo obučen - rekla je autorica o svom romanu prvjencu. Roman nema ambiciju zadovoljiti kriterije, koje nameće hronika, te je svaki pokušaj provjeravanja faktografije uzaludan. On ima primjese autobiografije, u smislu da je jedan dio fikcije nadgradnja stvarnih događaja, dok je veći dio - čista fikcija, proizašla kao strah od ratnog horora doživljenog sa distance. Zanimljivo je da se lik tate, pojavljuje u duploj funkciji: tata je na nekim mjestima Tito, a na nekim otac pripovjedačice. Čitalac će jako brzo primijetiti da je ovo priča u kojoj nema etnija, priča koja se djelimično odvija na fiktivnim mjestima, priča čiji se drugi dio radnje odvija u Zemlji Svjetlosti i Zemlji Pijeska, priča u kojoj se junaci zovu Brzi, Prvi, Veliki, Dugi, Sandokan i jako rijetko, i to isključivo "van bojnog polja", nose "normalna" imena našeg podneblja, priča u kojoj postoje pogrešne i prave zone, pri čemu pogrešna zona može da bude prava, a prava pogrešna. Ovo je najprostijim jezikom rečeno roman, kojim u čitaocu nastojim probuditi želju za oproštajem, jer kao što naratorica romana kaže "istina je skuplja od mržnje", a istina svih mojih junaka je patnja, patnja, koja može značiti i prozor u svjetlost. A osveta? "Osveta je zaborav!"................. PITANJE ZABORAVA Roman Vanje Lichtensteiger "Titove kćeri" hibridna je forma koja kombinira značajke pjesme u prozi s fluidnim žanrom prozne reminiscencije. Roman započinje konstatacijom pripovjedačice da je zatočena u svojem sjećanju i završava bijegom iz sjećanja, pa se cijeli narativni proces može ujedno shvatiti kao katarzična točka prijeloma između prošlog i budućeg, domaćeg i stranog, prijeratnog i poratnog. Lirska komponenta izražena je već u podnaslovu “srce staklenih sjećanja” koje potcrtava emotivno i impulsivno preispitivanje isječaka iz prethodnog, prisilno napuštenog života. Krhkost i relativnost, a time i nestabilnost tih prošlih slika, indicirana je atributom “stakleni.” Svjesna da je svaka interpretacija prošlosti u objektivnom smislu unaprijed osuđena na propast, pripovjedačica se i ne trudi uspostaviti koherentnu sliku svijeta. Štoviše, ona ju namjerno lomi, dajući čitatelju krhotine svojeg prošlog “ja” i svojeg bivstvovanja u jednom sada već razrušenom svijetu. Nepristranost naratorice se iščitava i u odabiru imena likova koja su neutralna u smislu etničke ili vjerske pripadnosti, u geografskoj nedefiniranosti, u odbijanju da se odabere prava i kriva strana. Svatko se istodobno nalazi u više od jedne zone i u tome je tragedija sukoba, ne samo datog, balkanskog, iz kojeg pripovjedačica bježi, već i univerzalnog. Ovakva filozofija razaznaje se i u njezinom inozemnom iskustvu u kojem se neprekidno naslućuju suprostavljene strane kroz svijest o pripadanju odnosno nepripadanju. Radi se dakle o romanu koji nas osvještava o sposobnosti nadilaženja, predvladavanja, čak savladavanja vanjskih i unutarnjih opozicija, o romanu oksimoronu koji u svojoj zaključnici odbacuje upravo svoju podvojenost. Iako je temporalna linija pravocrtna, stvarnost je sažeta u niz filmičnih sekvenci koje iz nje izažimaju emocionalno nabijene trenutke a oni, zauzvrat, bacaju sjenu i na ono što je ostalo neuključeno i neizrečeno. Na ovaj način stvoren je vremenski niz koji je u nekim svojim dijelovima osvijetljen sjećanjem, a u nekim zatamnjen. Pripovjedačica se sjeća, ali tvrdi da pri tom ništa ne osjeća što ju čini sposobnom govoriti o užasu. Kada se užas tako secira, nepristrano, kao na satu anatomije, o njemu je moguće prozboriti, drži ona. Eliminirajući osjećaj boli, pripovjedačica je u stanju opisati svijet takav kakav jest, razmrskan i nelogičan. Ona ga ni u jednom trenutku ne vrednuje. To je svijet bez predznaka s kojim se treba nositi. U svojoj znamenitoj studiji The Body in Pain Elaine Scarry tvrdi da je patnju nemoguće opisati jer je intezivan bol nešto sto posve uništava vanjski svijet. Postojanost i sveobuhvatnost bola razara dakle ne samo vanjski svijet i tjelesnost onoga tko ju osjeća, već i sposobnost izražavanja. Ona briše svijest i jednu od primarnih kategorija ljudskosti, jezik. Dok fizička trauma, kako Scarry s pravom tvrdi, oduzima sposobnost izražavanja, emocionalna trauma rezultira nesposobnosću (o)sjećanja. Unatoč riječima s prvih stranica o užasu koji je izbrisao osjećaje, narativni glas ipak postupno pušta osjećaje iz kaveza u koji ih je sabio instinkt za samoodržanjem. U prvi mah se prema stvarnosti odnosi kroz ratne priče vlastitih roditelja i članova obitelji. Osjeća kroz njihove pore strah i užas da bi ih mogla potom osjetiti kroz vlastitu svijest. Time potcrtava izreku iz prve prozne crtice o Jugoslaviji kao zemlji s pet godišnjih doba, proljeću, ljetu, jeseni, zimi i ratu. Sinopsis vlastitog života pripovjedačica daje u formi koja je sinteza pravnog dokumenta i lirske forme. Pretpostavka je da pripovjedačica prolazi kroz ovakvu vrstu ispitivanja za potrebe imigracije kao izbjeglica, no u samu razmjenu utkan je opor okus optuženosti zbog toga što i tko ona jest, zbog toga što uopće jest. Umjesto fakata, ona kaže “Baka me zove Vrana, ja je pitam kako izgleda Bog” te na taj način (a i poslije komentirajući ograničeni i ograničavajući proctor na formularu Crvenog križa) izričito protestira protiv mogućnosti da se bilo čiji život odredi birokratskim i političkim definicijama. Otima se takvoj apriornoj zadanosti upravo lirikom. U toj lirici rame o rame pojavljuju se prva prpošna ljubav i crvena od krvi ljepljiva glava s komadićem gelera, nuklearna fizika i u dahu, poput neke crne i loše inscenirane anegdote, priča o ispitu kod profesora i njegovoj tragičnoj smrti pred samo predavanje, sveznajuća baka koja je uvijek kupovala samo “na veresiju” i njezin samrtni krevet kojemu nitko ne može prići zbog granata punih pet dana dok ona umire. Nižu se odlasci i dolasci, ali nova londonska krznena jakna kao ni sva zapadna pomoć ne mogu pripovjedačicu zaštititi od bahate sarajevske noći i tjeskobe za majčin i očev život u ovoj priči u kojoj postoje samo privremeni odgovori. U kratkim narativnim krokijima koji se nižu jedan za drugim filozofsko preispitivanje svijeta sudara se s pragmatikom življenja u zaraćenom gradu gdje se ostaci prethodnog života izlažu na prašnjavoj ulici i prodaju u bescjenje. Jugoslavija i Titov lik kao fantomska očinska figura slike su kojima je zasićeno djetinjstvo pripovjedačice. Sada, u zrelijoj dobi, pokušavajući se domoći tunela-spasa u opustošenom Sarajevu, ona poima da bijela rukavica koja odmahuje s prozora limuzine postoji samo da bi iščezla i zatvorila prozor. Prošlost se pojavljuje kao optička varka, nešto što je istodobno postojalo i bilo iluzija. Citati iz Titovih govora uključeni u središnji dio romana relativizirani su okružjem u kojem su se našli. Rat na stranicama koje prethode i koje slijede ukazuju na obmanu. Ono što nije obmana je mogućnost vlastitog prosuđivanja u svakom trenutku. Ni jedan od likova, čak i onih sporednih (bilo da se radi o Mrkom iz zadnjeg rata ili o Nijemcu koji je majku spasio kao dijete od susjeda), ne sumnja da može razabrati situaciju na korektan način ako razmišlja srcem, te da može kakvom (pa i kako malom) ljudskom gestom napraviti razliku u čijem životu. Simbolika je neskrivena i u činjenici da otac sa svojim najboljim prijateljem, koji u ratno doba biva primoran odseliti zbog svoje vjerske pripadnosti u drugu “zonu,” nastavlja održavati kontakt i da dva čovjeka oslovljavavaju jedan drugog s “najdraži zemljače.” Možda je manje vidna u detalju da se u predratno doba sastaju u kamenolomu, gdje očito raspravljaju o osjetljivim temama daleko od tuđih ušiju, i gdje se kamenolom pretvara u metaforu predstojećeg lomljenja i raznošenja prividno čvrste političke tvari. U trenucima tjeskobe, sposobnost primjećivanja čak i dislociranih, apsurdnih detalja ne umire. Saznajemo tako da, netom stigavši u Sarajevo u kratki posjet, pripovjedačica pokušava saznati iz slučajnog hotela je li joj majka živa, no recepcionist naplaćuje telefonski poziv bez obzira na delikatnu situaciju. Istina košta, a pogotovo na Balkanu. Slika egzistencije u inozemstvu predstavljena je slično bez krinki. Ako je slika domaćeg života opora i jetka, ona koja predočava život u Švicarskoj je u najmanju ruku sarkastična. Tamo se živi “po pravilu Gospođe Ponašanja.” U jednom od segmenata koji se bavi iskustvima pripovjedačice u “zemlji svjetlosti” autorica primjenjuje kinematografsku tehniku pomoću koje junakinju smješta u prostor sniman iz gornjeg rakursa. Dok tako čeka na poniznu ispovjed u zagušenom hodniku neke birokratske ustanove, junakinja je vizualno smanjena, na nju se odozgo smiješi Gospođa Ponašanje nalažući joj kao kakvom derištu u velikom civiliziranom svijetu što se smije, a što ne. Iako na zapadu ne postoje geografske zone, one druge, nevidljive su sveprisutne. Politički komentari u ovom romanu su vidljivi, ali se pojavljuju – unatoč samom imenu romana – gotovo zakulisno, dok su moralne vrijednosti postavljene u prvi plan. U dijelovima koji spominju Gavrila (Principa), Tita, Slobodana (Miloševića), Franju (Tuđmana), te Aliju (Izetbegovića) dana su samo njihova imena, oni su smješteni u isti plan u kojem se nalaze imaginarni Walter iz filma Valter brani Sarajevo ili junaci partizanskog stripa Mirko i Slavko. Tim postupkom se politika uvodi u domenu kulturološkog mita koji je kao i svaki mit – relativan i nepostojan u širim vremenskim okvirima. U završnici romana nema nostalgije za povratkom na staro, već želja za upijanjem novog, za uspostavljanjem ravnoteže u vlastitom ja kao i u omjeru u kojem se prošlo i razrušeno te novo i nastajuće sukobljavaju u narativnoj svijesti. Pripovjedačica odbacuje fantome prošlosti u epilogu tvrdeći da je najbolja osveta u zaboravu. Čitatelj se može složiti ili ne složiti s teorijom življenja u datom trenutku, s ahistoričnim poimanjem svijeta kao terapijom koja omogućava daljnje funkcioniranje, s prihvaćanjem onoga što jest i prelaženjem preko onoga što je bilo. No, da bi se došlo i do tog stupnja, treba napraviti puni krug što je upravo srž ovog romana-reminiscencije. Dosljedna svojoj filozofiji, autorica prenosi svoje stavove u sferu književne recepcije i sugerira čitatelju zaborav, čak, ukoliko treba, i vlastitog romana kojeg je čitatelj netom pročitao, kao mjeru osvete nad životom. Razigran grafijski i stilski, te pisan s osjećajem za mjeru i detalj, prvijenac Vanje Lichtensteiger kombinira apsurd i humor, tjeskobu i ustrajnost, ironiju i lirizam u jedno od najzanimljivijih ostvarenja poslijeratne bosanske književnosti. AIDA VIDAN, Harvard University