Svjetlo povratka

Cijeli svoj nevelik, ali osoben, književni opus Edhem Trako posvetio je jednoj temi – ljubavi prema zavičaju i tlapnji za povratkom u kraj gdje je prvi put zaplakao i iznad koga je prvi put ugledao nebo. Od romana „Kuća na Kunovu“ i „Nona“, preko zbirke pripovjedaka „Slike za privid“ i poetske zbirke „Cvjetovi iz Čaira“, pa sve do ovog romana, Trako kao da ispisuje jednu knjigu, knjigu uspomena na najljepše predjele na svijetu (kakvim nam se uvijek čine oni zavičajni, naročito kad odemo od njih, a posebno ako odemo ne svojojm voljom), knjigu patnje zbog nasilno izgona iz tih rajskih prostora, knjigu nade da će se opet probuditi u vlastitom domu, onom u kome je odrastao i gdje je sve njegovo. Ništa čovjeku ne može biti tako vrijedno i važno, tako golemo i neprebolno kao ono što je imao, što je bilo njegovo, pa mu je oteto. Taj bol, to osjećanje duboke nepravde i sazrelo je u duši ovog osjetljivog čovjeka i oblikovalo se u priču koja se mora ispričati, koja mora izaći u svijet, koja mora ostati zabilježena. Jer, mnogo je onih kojih se tiče, koji je mogu razumjeti i poistovijetiti se s njom.

Tako je Edhem Trako i počeo svoj spisateljski put: ne da bi sticao književnu slavu, i sve što uz nju ide, nego da bi ispričao priču koja je važna kao što je i sam život, da bi tu priču izdigao na nivo univerzalnog, opšteljudskog, da bi sačuvala uspomenu na stradalnike, da bi uzvisila tragiku žrtve, da bi stajala u vremenu i opominjala. Da se ne ponovi nikome više – dovoljno je što se ponovilo njemu, koji je dva puta bio progranik: jednom  kao dječak (u Drugom svjetskom ratu), a drugi put u poznom dobu, kao šezdesetogodišnjak.

U Norveškoj, svojoj novoj postojbini, gore na sjeveru, daleko od zavičaja, ali sa zavičajem koji se duboko utisnuo u dušu, kao neizbrisiv pečat, kao slika koja ne može izblijedjeti, prognani pisac pričom oživljava doba djetinjstva, surove postupke progonitelja, strašne strahove nevinih. Još jednom pred njegovim očima defiluju likovi roditelja, drugova iz djetinjstva, dragih dobrih ljudi, hrabrih, ustrajnih i postojanih (kao Mirićka, junakinja kakvoj je teško naći pandan u našoj novijoj literaturi), još jednom se nižu sudbije jedna za drugom, prepliću i nadopunjuju. Odvija se još jednom onaj život koji je bio, a koga više nema. Tako počinje priča o svjetlu povratka – sjećanjem na prvi odlazak, na onaj rat, na progonstvo, od čega je počeo i razlog za ovu priču. Tako ona i teče – na dva kolosijeka – onom davnašnjem i ovom današnjem, koji se prepliću i razilaze, spajaju i razdvajaju, a cijelim tokom, u stvari, idu naporedo u svojim metaforičkim značenjima.

Trako priča živo i uvjerljivo. Ne suviše kitnjasto, jer njegova priča je sama po sebi dovoljno snažna i životna. Njegovo pripovijedanje, mešutim, često odaje pjesnika u njemu, upliva u poetsko, ali s mjerom, nikad previše da bi skliznulo u patetično. Tako njegova priča, osim narativnog (koje je sam život ispričao, a pisac je tu samo da se priča kroz njega oglasi) mjestimično obiluje i lirskim nabojem, naročito na mjestima koja se tiču sjećanja na djetinjstvo ili gdje su deca u glavnim ulogama, i opisa nestrpljenja kada će doći čas povratka, odbrojavanja kada će “zasvijetliti pred očima to svjetlo”, dugo sanjano i iščekivano, po kome je roman i dobio ime.

Ovim romanom Edhem Trako se iskazao kao pronicljiv istraživač i potvrdio kao vješt pripovjedač, a bh. literatura dobila je jedno od najupečatljivijih svjedočanstava o progonstvu, o izbjeglištvu – muhadžirluku, pravu odu ustrajnosti, nepokolebljivoj vjeri i neugaslom snu prognanih u konačan povratak na svoje.


Šimo Ešić