Strah od rodne kuće

"Strah od rodne kuće" predstavlja iscrpnu književnu analizu izbjegličkog života, sa svekolikom tragikom koju ovaj život nosi u svojoj biti, bez obzira o kojem vremenu i prostoru se radi. Softić vrlo vješto vodi priču. On gradi kratke rečenice, često u inverziji, a sa obilnom upotrebom pripovjedačkog aorista. Tako njegova priča drži čitaoca u stalnoj napetosti, ne dajući mu ni jednog trenutka da se pasivira. Jer, tu nema preopširnih opisa i deskriptivnih raspredanja o likovima. Sve je kratko, resko, duboko smisleno, sa primjesama narodne mudrosti, poslovicama, izrekama i ostalim oblicima narodne dosjetljivosti. Roman ima naoko vrlo jednostavno kompoziciono rješenje. Narator Ismail Safir i njegov saputnik Remzo Luta obreli su se u njemačkom gradu Regensburgu u potrazi za Nafilom Raspikućom, koji je nestao bez traga "čim je u Bosni puškarnulo". Desetine sudbina kristaliziraju se pred čitaocem kroz ovu potragu za Nafilom. I sve su iste. Nesretne. Svi oni bježe od rodne kuće u paničnom strahu. Kada se ne može ostati u Njemačkoj, bježi se u Ameriku, a kad je i tamo teško, misli se na Kanadu, Australiju... Svaka druga kuća je u opciji, osim svoje - rodne...

SVIJET JE ŠUMA PUNA MRAKA

Faiz Softić: STRAH OD RODNE KUĆE

(Roman, Izdavač: Bosanska riječ, Tuzla - Wuppertal, 2006. godine)

U ratu u Bosni i Hercegovini kao nestalo još uvijek se vodi oko 14 hiljada ljudi. Ovo je priča o potrazi za jednim od njih, za koga je postojao trun nade da je još uvijek živ... Priča koju nam ovaj put priča Faiz Softić počinje na regensburškim poljima, u Njemačkoj, gdje su se Ismail Safir i Remz Luta uputili po nalogu Nur hanume da nađu njenog sina Nafila Raspikuću koga je rat odnio da niko ne zna gdje; ali je došao glas da je Nafil krenuo za Njemačku, pa ga neko u Njemačkoj i vidio i tako je krenula potraga. Za roman Strah od rodne kuće može se reći da je u potpunosti zasnovan na onoj biblijskoj priči u kojoj pastir ostavlja stado i kreće u potragu za jednom ovcom koja se izgubila u planini. Softić ovom knjigom otvara seharu priča o bosanskim izbjeglicama, rasutim po svijetu, i u nju uvodi čitavu mrežu sporednih ličnosti - bitnih kockica u sklapanju mozaika. Do u detalje upoznajemo Remz Luta, koji kroz čitavu knjigu ponavlja svoju čudnu uzrečicu, ali i cijelu lepezu likova: od kafandžije Ziketa iz Janje, Rame Ciganina iz Travnika, gluhonijemog limara Bećira, Ejuba Jaganjca iz Prijedora, Mahmuta Husejnovića iz Zvornika, Safirova brata Saita iz bihorskog sela Sehilova. Odavno se priča da bi ih iz Njemačke mogli vratiti. Jedan pritajeni strah kola među izbjeglicama iz Bosne. Strah da ih ne vrate kućama… Softić fotografski bilježi svaki detalj, klupu, pticu, psa, policajce u vozu, beskućnike na željezničkoj stanici, dovitljivost Naska Safira i strah Remz Luta. I ne samo da slika detalje jasno kao na platnima Safeta Zeca nego u njih ugrađuje svoju spisateljsku originalnost, jasnu, prepoznatljivu a drugačiju. Softić je s jedne strane uspio da napiše knjigu koja nije ni po čemu slična njegovom hvaljenom romanu Pod Kun planinom, ugrađujući u tekst sve svoje znanje i vještinu iskivanja rečenice. S druge strane, Faiz Softić potvrđuje da savremena književnost u Bosni i Hercegovini ide ukorak sa svjetskom, ne zaostaje za njom, a u mnogo slučajeva je svježija i originalnija. Čini se da je ovo period u kome BH pisci stvaraju djela dostojna svojih prethodnika: Ćamila Sijarića, Branka Ćopića, Meše Selimovića, Derviša Sušića, Ive Andrića i drugih, djela koja bi, kada bi bila prevedena na druge jezike i imala malo jaču logistiku, žestoko zatresla vrhove lista najčitanijih knjiga u svijetu. Tražeći Nafila Raspikuću Ismail Safir i Remz Luta ispisuju knjigu o sudbinama ljudi koje je rat razbacao u gradove za koje ranije nikada nisu ni čuli: Ramadan Kukavica obreo se na Islandu, Šajo Lipa u Finskoj imao moždani udar, Fehmija Kučević zaglavio na kraju Švedske… I svi tamo nešto pišu, svoj čemer istresaju na papir, bude im lakše, šta li. U priči utopljena bol kao u gnijezdu jaja jarebičina. Vjerujem da se nikada neće ispričati ratne priče jer nama ratova ne fali, isto kao što znam da je priča Mahnuta Husejnovića od Zvornika, kome su četnici pobili šest sinova, jedna, ali ne manje strašna od nekih drugih o ratnim stradanjima. Iako ovo nije roman o ratu, kroz njegove rečenice rat ječi svom svojom snagom. Boraveći kod brata u Njemačkoj Safir šalje glasove gdje god bosanskih izbjeglica ima da traži Nafila Raspikuću, da majka Nur-hanuma želi da ga vidi pa da mirno umre, i upozorava da je Nafil možda promijenio ime, a i izmijenio se tokom godina jer se, molim lijepo, stari. Od Softića se donekle mogla očekivati ovakva priča o ljudima rasutim po svijetu jer i on je od tih i on te priče najbolje zna. Ponekad se učini da je šuma od priča zaklonila drvo i poremetila glavni tok romana, ali je to samo privid jer Softić priča baš onu priču koju je imao u glavi kada je ubo pero u papir. Kada krene priča o Marini, bolešljivoj djevojci iz Sarajeva koju su izliječila crkvena zvona, to otvara jedan novi pogled na Nailov nestanak i već ovdje je jasno da se u radnji romana mogu očekivati neočekivani obrti. Ova knjiga je prava himna nesreće i vjerujem da će se jednako pažljivo iščitavati i u Bosni, a van Bosne će biti prepoznata kao svojevrsni literarni zapis o ljudskoj sudbini. Softićeva rečenica prska iz papira, svijetli u mraku kao svitac, reže kao sablja, ubada tačno tamo gdje treba. S malo riječi pisac uspijeva reći sve što je potrebno znati pa iako ponekad skrene sa glavnog toka radnje u kojoj se traži Nafil, to skretanje ide pravo, smisleno je i razložno i u značajnoj mjeri je obogatilo strukturu romana. Elementi snažne radnje koja ne dozvoljava dosadu i tjera nas da se kao moljci uvučemo u rečenice i pratimo ih žurno prevrćući iščitane stranice, podebljani su i prema kraju intenzivniji. Suvremeni, moderan pristup, aktuelna i svježa tema, postmodernistički elementi pripovijedanja snažno poduprti poznavanjem klasike, dali su očekivani rezultat, te roman Strah od rodne kuće svrstavaju visoko na police BH literature. Kada se iz Njemačke potraga za Nafilom preseli u Luksemburg i tu je Softić na svome terenu. Kada čitalac sebi postavi pitanje zbog čega je Remz Luta krenuo na taj put, šta će tako plašljiv i nepouzdan čovjek naći osim belaja, a može se desiti da ga postavi, neće dugo čekati na odgovor koji u potpunosti potvrđuje opravdanost kretanja jednog takvog čovjeka na put traženja. Priča o Nafilu bila je rijeka u koju se ulijevalo bezbroj riječica i potoka, nadimajući je i dajući snagu njenim brzacima. Kroz cijeli roman visi pitanje: Hoće li pronaći Nafila Raspikuću i postoji li taj čovjek uopšte? Isto kao što se ponavlja uzrečica Remz Lute: Kerempuh, pelenpuh, evo ti ga na…Naizgled banalna, ali baš ona daje posebnu boju cijeloj priči. Obrt na kraju romana je neočekivan, mada sve vodi prema takvoj završnici. A da li je Nafil Raspikuća pronađen ili nije – e, to čitalac sam treba otkriti. U svakom slučaju, izgubljeno jagnje u Softićevom romanu nije zalutalo tamo gdje se očekuje da bi moglo biti, a sam pisac donekle odgovara na tu dilemu traženja: Zbog čega tražiti jednoga kada je toliko mrtvih i nestalih, a opet zbog čega ne tražiti baš toga jednoga ukoliko postoji trun sumnje da je živ?!…

(Mehmed Đedović)