PRAZNA DUŠA RAHMANOVA

PRAZNA DUŠA IZBJEGLIČKA

 (Uz rukopis romana Vezuva Bašića Baše Prazna duša Rahmanova)

 Agresija koja je pogodila Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošloga vijeka pokrenula je s kućnog praga stotine hiljada nedužnih, proizvela nebrojene tragične, tužne priče, sudbine dostojne filmskog platna i drame u rangu grčkih tragedija, a u bosanskohercegovačku savremenu prozu jurnula je kao bujica unoseći pravu poplavu različitih ispovijesti, ličnih istina, svoje i tuđe patnje. Ima se utisak da je svako, iole pismen, imao snažnu unutrašnju potrebu da ispriča svoju priču, da obznani svoje viđenje te velike kataklizme. U mnoštvu naslova koji su ugledali svjetlo dana i u obličju knjige stigli do ruku čitalaca, velika većina njih je doživjela kratki bljesak izlaska iz štampe i ni po čemu više neće ostati zabilježena niti zapamćena u literaturi. Samo mali broj će se, ne samo golemom temom, nego i svojom umjetničkom snagom magije pripovijedanja, izdići i ostati u literaturi kao svjetionici, trajno opominjući svojim neugasivim svjetlom. Ima, međutim, i onih koje ne možemo svrstati ni u jednu od ove dvije opcije, koje nisu i ne pretenduju da budu, velika literatura, ali snagom, uvjerljivošću i živošću svoje priče jesu, i uvijek će biti, štivo zanimljivo i privlačno velikom broju čitalaca, a ni književni kritičari ga, kad god budu analizirali i proučavali djela ove tematike, neće moći mimoići. Toj grupi, ove proizvoljne i uslovne podjele, pripada i roman Vezuva Bašića Baše Prazna duša Rahmanova.

Kakva je to priča?

 U osnovi, vrlo jednostavna, svakodnevna, o malim ljudima, onima koji nisu zagledani u nebo i nedokučive daljine i čije želje ne prelaze granice vlastitog ognjišta i dvorišta. Priča je to o umirovljenom rudaru Rahmanu i njegovoj Safiji, koji su, kao i stotine hiljada drugih, sanjali samo o miru i sigurnosti vlastite obitelji, o onim sitnim, malim zadovoljstvima koje život čine smislenim i vrijednim. O onom, s ničim uporedivom, osjećanju kad, neopterećen krivnjom bilo koje vrste, duše čiste i pred narodom i pred Svevišnjim, sa svojim životnim saputnikom, u svome na svome, otpočneš novi dan prvom jutarnjom kafom. A kad se i tako mali san i tako jednostavna želja ne ispune ili poremete, onda je sve što iza toga dolazi, samo po sebi, tragično i neminovno se doživljava kao kazna i prokletstvo.

A Rahmanu se poremetilo. Njegov zavičaj više nije mogao biti mjesto njegovog boravka, njegov mir je postao nemir. I sve je postalo drugačije. Tuđe, daleke sjeverne zemlje, tuđe nebo, ljudi koje ne poznaje, jezici koje ne razumije, krajolici koje ne voli... I povrh svega – bol. Neprekidan, nezaustavljiv i neizlječiv - dva sina, Nusret i Nijaz, dva neprebola, dva mezara bosanskih branitelja, dva trajna biljega koji su ostali na svojoj, na plemenitoj. I zbog kojih će uvijek biti prazna duša Rahmanova.

 Vezuv je vješt pripovjedač. Vodi svoju priču tečno, bez zapinjanja, bez neočekivanih događanja, zamršenih odnosa, mističnih i tajnovitih pasaža. Vodi je jednostavno, pravolinijski, hronološki, pripovijeda kao što su to činili naši stari za dugih zimskih noći, u ona sada već pomalo daleka, sretna vremena. Pripovijeda je onako kako ju je i život donio, bez nepotrebnog kićenja i začinjavanja. Njegovoj priči to nije ni potrebno, jer je autentična, životna i proživljena. A priče kakve život izrežira malo ko bi od nas umio bolje posložiti. Toj autentičnosti i uvjerljivosti znatno doprinosi i izvorni narodni govor Bašićevih likova (koje Bašić svjesno, zbog lakše čitljivosti, piše onako kako se izgovaraju, zaobilazeći gramatička pravila i bez apostrofa na mjestima gdje su u riječima ispuštena slova).

 Bašić je, kao i njegov glavni junak, i brojni drugi likovi u romanu, osjetio (i još je osjeća) svu gorčinu i teret izbjegličkog života, upoznao ga je do najsitnijih detalja i pojedinosti. Izbjeglička varljiva sreća i uvijek prisutna neobjašnjiva tuga nisu mu nepoznanice, pa mu nije bilo teško razumjeti sva psihička stanja svojih likova, i tečno i tačno opisati sve njihove dileme, strahove, radosti, patnje i nadanja. Tako se ovaj roman mjestimično doima kao prava mala sociološka studija o životu bosanskih izbjeglica rasutih po svijetu i razapetih između onog gdje su ne svojom voljom došli i onog, dalekog neodoljivog, gdje bi željeli biti. I gdje bi željeli umrijeti. Da ne odlaze sa ovog svijeta sa slikom tuđeg neba u očima, kad ih zatvore posljednji put. Da ne odu s dušom koja se nema čime ispuniti. Kao što se to desilo Safiji i Rahmanu.

Roman Vezuva Bašića Baše Prazna duša Rahmanova imat će svoje čitaoce, zasigurno. I u domovini i u dijaspori - i one ”tamo”, koji misle blago ovima ovamo, i ove ”ovamo” koji su, kako lijepo reče pjesnik Ljubiša Simić, ”ni ’vamo ni tamo”. Jer ”svako ko je ’vamo – ima nekog tamo” i ”glavom je ovamo, a srcem je tamo”. Nadati se da će upravo to (dakle, čitanje Bašićevog romana) doprinijeti da se ovo ovamo i ono tamo bolje razumiju. Zato ga, pored ostalog, svesrdno i preporučujem.

Šimo Ešić