Karađoz

Grad kakav je Banjaluka sa svojom prošlošću zaslužio je odavno ovakav roman. Lukić je, od ranije, poznat u bosanskom kulturnom prostoru kao dramski pisac, mada je objavljivao i poeziju i prozu u bh periodici. U izbjeglištvu, iz protesta zbog izgubljenog grada, nastao je ovaj roman, koji je vrlo upečatljivo oslikao Banjaluku. Prateći jednu banjalučku obitelj u vremenskom rasponu od 700 godina Lukić slika razvoj grada (ali i BiH) i odnose u gradu kroz prizmu glavnog junaka čiji se članovi, uvjetno kazano, tradicionalno bave kazalištem: u srednjem vijeku i u doba Kraljevine Bosne oni su dvorske lude, dolaskom osmanske vlasti bivaju karađozi (i to im postaje prezime), kao i u doba austrougarsko doba, da bi u doba Kraljevine Jugoslavije samo pričali viceve jer postepeno atrofira njihov kreativni i pobunjenički gen. Zadnji izdanak obitelji 1992. godine piše samo grafite u Banjaluci, u kojoj je počelo etničko čišćenje. Roman je pun stvarnih likova: Hrvoje Vukčić - Hrvatinić, Ferhat-paša Sokolović, Omer-paša Latas, Ivan Frano Jukić - dakle, povijesnih osoba koje su ostavile vidljiv trag u gradu i u BiH. Sve su to samo naizgled slučajni susreti, jer sudbina je iznad svega, ona režira živote i kreira likove, ona se ponavlja neprestano kao povijest: čas je epopeja, čas je ironija. Nadasve duhovito, elokventno, edukativno za sve one koji poznaju tragikomičnu povijest Bosne i mentalitet Bosanaca.