Ibihinebih

Knjiga Ibihinebih je izišla ispod pera poznavaoca naših razbarušenih mentaliteta, često spremnih na veoma površne i diskutabilne ocjene životnih vrijednosti. U njima je mnogo toga neozbiljnog, nedorečenog, rascvjetalog a nedozrelog, jednog stanja ljudskog duha sa visokim procentom neprosvijećenih emocija i prijekosti, a niskim procentom odluka kalkulatorom snabdjevenog uma. Ovu knjigu svesrdno preporučujem prijateljima mira, radosti, sloge i razumijevanja među ljudima, ali i proizvođačima rata i razaračima. Prvima, da im prezentiram djelo stvoreno po uzoru na njihovo poimanje dobra i saučestvovanje u patnji drugih ljudi. Drugima, da se postide zla počinjenog ljudima i da u sebi pokušaju izazvati samokritiku i pokajanje. I ta sićušna zrnca na putu ljudske budućnosti bila bi, možda, dovoljna da na tasovima dobra i zla, u ljudskoj zajednici podjednako teškim, počne prevagivati dobro.

                                        SVJETLOST POETIKE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH PROGNANIKA

                                                POETIKA NOVE OSJEĆAJNOSTI DOLAZI IZ KATARZE

                                  Vladan Kosorić: Ibihinebih, priča – sevdalinka. Bosanska riječ. Tuzla, 2007. 

Prije deset godina pojavila se knjiga dr. Esada Durakovića pod naslovom Poetika arapske književnosti u SAD. (Knjiga je organizirana u tri dijela: 1. Okviri i pretpostavke poetike mahdžera, 2. Poetika mahdžera i 3. Značaj i mjesto poetike mahdžera.). Očarala me ta knjiga, umna, jasna i jednostavno oragnizirana, činjenično nedvosmisleno postavljena u onim granicama u kojima se književna umjetnost arapske emigracije uspravila pod općeprihvaćenim nazivom: književnost mahdžera. (Kako ne bi bilo dvojbe, ovo književnost mahdžera, trebamo razumijevati kao književnost muhadžira, ili kao književnost Arapa muhadžera u SAD. Potom, prije svega, riječ je o poetici koja ima renesansni značaj za arapsku književnost u koju, posebno u njezino pjesništvo donosi usmjeravajuće trendove koji poetički saobražavaju vlastitu krutu tradiciju i otvaraju je utjecajima stranih književnosti, prije svega engleske, američke ruske). Tako se pažnja arapske književnosti, posebno književne kritike, okrenula književnosti mahdžera s posebnom pažnjom. Ovaj uvod čini se neophodnim, čak nužnim, za prilaz pojavi i djelu, autoru Vladanu Kosoriću i njegovoj knjizi Ibihinebih, priča – sevdalinka. Ovo, iz više razloga. Nije da su Bosna i Hercegovina i susjedne države bile i ranije bez emigracije i dijaspore općenito, pa i književne posebno, naprotiv. Prisjetimo se imena Miloša Crnjanskog i Borislava Pekića, Janka Polića Kamova, Jovana Dučića, Kristijana Krekovića, Džejmsa Haima Pinte, etc. Ali, kao najznačajniju stvar zapažamo kako neovisno o broju ljudi, pisaca / umjetnika koji djeluju u emigraciji / dijaspori, neovisno o prijeklu njihove emigrantske pozicije i statusa, nikad se nije moglo govoriti o jedinstvenoj poetici njihovoga djela. Naime, njihovi razlozi za odlazak nisu imali jedinstven predznak. Ljudi su odlazili iz najrazličitijih, ali uvijek i krajnje osobnih razloga, tjerani željom za komuniciranjem s drugim kulturama ili nevoljom, ali kao umjetnici, dominantno su nastavili raditi ono što su radili i prije odlaska: Roman o Lonodonu, Seobe, etc. Nasuprot tome, danas možemo govoriti o elementima jedinstvene poetike u djelima djela cjelokupne književne emigracije koju je pokrenuo rat 1992. – 1997. godine, pa ako nabrajamo ovlaš, uviđamo kako te elemente prepoznajemo u djelima Mehe Barakovića, Muniba Delalića, Miroslava Jančića, Enesa Topalovića, Enise Popović Čengić, Daria Džamonje, Miljenka Jerogivća, Nizame Čaušević, Harisa Tucakovića, Saide Malkoč, Fauste Šahović, Mirka Jeleča, Gorana Sarića, Safete Obhođaš, Semezdina Mehmedinovića, Aleksandra Hemona, Dubravka Brigića, Vladana Kosorića, etc., nabrajamo bez reda i sistema, ali, da ne simplificiramo jednu već veoma složenu i osjetljivu stvar i opciju, tj. uvid koji zahtjeva ozbiljan odnos prije donošenja bilo kakvog zaključka. Riječ je o usitinu velikom broju ljudi koji su se u dijaspori našli izbačeni katapultom rata u BiH 1992. – 1995. godine, a koji se /rat/ pojavljuje kao jednovremen i jedinstven uvjet njihovoga odlaska koji osobno nisu priželjkivali. Sada, želja tih ljudi da pišu svojim jezikom, o porijeklu svoga stradanja i svoje pozicije čini osnovu njihove jedinstvene poetike, a nameće nam promišljanje o potrebi sagledavanja uistinu nemalog broja djela, jedne cejlokupne književnosti koja tako nastaje s takvom – jedinstvenom poetikom. Njihovo djelo se ovaploćuje kao stvarna slika koju je u njihovome duhu rodila katarza susreta sa samim sobom, daleko od rodne grude i kućnog praga, nasuprot bešćutnom zlu koje ih odbacilo daleko u svijet. Oni su bez iznmke, inspirativno i tematsko-motivski ostali snažno i neporecivo vezani za svoju zemlju, jezik i porijeklo svoje tragedije, oni sada drugačije žive, govore jezike zemalja u kojima su našli pribježište i gostoprimstvo, u fragmentima svoga djela donose usporedbe koje pokrivaju svojim životom i iskustvom, njihova djeca još govore naše jezike, ali sve češće zastaju i sve duže razmišljaju tražeći riječ kojom će zamijeniti blisku, već im dobrano bližu – englesku, francusku, njemačku, švedsku leksemu. Bitno za ovaj trenutak nastojanja i uvida je slijedeće: ta književnost nastaje pod utjecajem vanrednih uvjeta koji su stvoreni prinudnim pojavljivanjem naših ljudi u sasvim novom okruženju, disperzivno u ambijentu koji imenujemo dijasporom, koja bitno uvjetuje njihov odnos prema ostavljenom i prostoru u kojem su se našli – kao zatečenom. Oni su otišli daleko, neki se već nikad više neće vratiti, ali su u svojoj mučnoj i teškoj poputbini odnijeli svjetlo ovoga podneblja, svoje ljubavi, tuge i radosti i ostavili sve što su morali ostaviti, pretvarajući tu ostavštinu u tugu koja im označava svaki dan. To su bitne odlike koje u njihovoj osjećajnosti oblikuju doživljaj svijeta a tako i određuju poetiku književne elaboracije osobnoga stava. Sa strašnog rastojanja koje nemilosrdno odriče i čovjeka i njegov smisao, Vladan Kosorić ispisuje knjigu i njezin znakovit naslov koji amalgamira sve moguće snove i nedoumice IBIHINEBIH, stavljajući u index naslova kao sasvim logično obrazloženje i riječi: priča – sevdalinka! Dakle, sasvim nedvosmisleno usprkos shvatanju kako riječ sevdalinka – označava lirsku, ljubavnu pjesmu, ona biva određena i kao priča – naracija o ljubavnoj patnji koja će tek roditi ljubavnu pjesmu! Takav odnos sugerira Vladana Kosorića kao osobu i pisca koji ne zatvara oči na pola puta do potpunog razaznavanja stvari i pojava, viđenja svijeta takvim kakav jeste i traženja rješenja u najvećoj čaroliji čovjekove svijesti, u svome jeziku. O čemu je riječ? Pa, svakako o tome, da vrijeme kule po ćenaru gradi, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje, dakle o tome da se vremena mijenjaju po zakonu viših sila i jačeg koji tlači, ali da u ljudima opstaje njihov osnovni sadržaj koji o svemu svjedoči, oplemenjen, u jezik zatočen i zaključan zauvijek. Sasvim tačno, pjesma sevdalinka emanira iz narativnog, iz dertli ili osjećanja strašne razdrtosti ljudskog bića spram željenog i nedosegnutog, iz predloška koji je nerijetko dramatična priča o stradanju i patnji zbog ljubavi. A Kosorićeva knjiga je bitno o ljubavi zbori, o ljubavi koja, makar i patnjom, može nadživjeti svako zlo. Kosorić je čovjek koji voli i koji ljubav ne mijenja nikakvom opcijom ni na trenutak. On je po tome drugačiji od mnogih ljudi i pisaca, on je po tome od samoga početka – na pravoj strani svijeta, na mjestu na kojem će zauvijek i svijet biti uz njega. Pouzdano, Kosorić to nije mogao smisliti, on je to u sebi samo mogao imati kao dio svoga dara i tako najdublje vjere o tome, kako je upravo svojom nepomućenom ljubavlju sasvim odvojen od besmislenog svijeta zla i zlobe koji nemilosrđem nasrće odsvakuda. Kosorićeva knjiga je retro i introspekcijskim postupkom realizirana romaneskna pripovjedačka forma kroz koju defiliraju događaji, likovi, riječi, fragmenti smisla i slika koje njegov život čine i znače. Kosorić je vispren, obrazovan, misaon, senzibilan i talentiran čovjek. On je uistinu načitana osoba čija kultura nadilazi ambijent u kojem obitava. Vrlo je obaviješten o brojnim aspektima života, rada i djelovanja, organiziranja društva, uloge medija i političke organiziranosti i djelatnosti, čovjekove prirode i psihe, kao i karaktera rata koji je agresijom nametnut a potom vođen u BiH. Kosorić u jednakoj mjeri nije sklon optuživati i suditi, kao ni na prečac praštati, on je potpuno svjestan kako se svako zlo čak i prema njemu, događa sasvim izvan njega. Ali, šta je i što to hoće književnost u svemu, kada već postoje dovoljno jake, nepomirljive i uvjerljive razlike da bi se vodio rat? Šta je sa ljudima na dvije strane dok u jednakoj mjeri misle da jesu upravu i da to oni drugi i njima nasuprot nisu? Znači li to doista, da barem jedni trebaju sasvim nestati, kako bi drugi opstali i kako bi nesreća mogla prestati makar u opciji koja nas baca u očaj!? Tada uviđamo, kako postoji čovjekov dar kao suptilna mjera koja će izjednačiti književnost i život na način da i jedno i drugo budu na dobitku. Osnova, bit tog dara je upravo humanistička čovjekova mjera. Interesantno, to je i najbolja književna mjera. To što smo se pitali o problemu šta je književnost i kako je ispisati da bude što bliža životu, odjedanput se pred tom ljudskom mjerom otvara i egszistira samo od sebe, oslobođeno. I, to biva taj sjajni čas. Vladan Kosorić, ljudski sazrijevajući u nametnutoj mu patnji u kojoj sa njim kao čitatelji ne možemo ne susosjećati, na puno mjesta jasno i nedvosmisleno doseže te blistave trenutke razumijevanja sebe i drugih, u prozi i stihu. Kako bismo potvrdili misao trebamo reći da je takav trenutak u jednakoj mjeri pogibija Alminih roditelja – Vahide i Saliha, ali, nevjerojatno, i trenutak kada u ranom jutru, automatski slijedeći Stanišine upute, još sanjiv student druge godine šumarstva Mićo – sjeda na smrtonosnu mašinu trocijevnog protivavionskog topa i potpuno nepripravan – ispaljuje nekoliko hitaca na Opkoljeni Grad. Takav trenutak su i stihovi: Onda je grad / gradom da bude prestao / Onda je grad / jednostavno nestao. /.../ D. K. Čovjek najlakše biva zarobljen sam sobom i svojim postupcima. Rat je stanje koje u cijelosti vlada ljudima, mada su ga ljudi proizveli s najrazličitijim namjerama. Rat je stanje u kojem moraju postojati najmanje dvije strane. Osnova odlika ratnog stanja jeste to, a nevjerojatno jest!, što su u sukobu dvije strane koje funkcinoraju kao paralelni svjetovi koji nemaju racionalan i smislen dodir: oni ratuju na život i smrt, ali racionalna komunikacija izostaje i nije moguća. Zato pregovori o miru traju beskonačno dugo i uvijek iznova bezsupješno, a rat se kao odnos po sebi nastavlja bez kraja i konca. Vladan Kosorić ispisuje svoj roman fiksirajući i okivajući hronologijski slijed događaja pletivom pjesme i nitima stiha kao emanacijom svega iz samoga sebe i reduciranim navodima iz tiska, dominantno lista Politika koji sugeriraju da je svaka mjera romanesknog i književnog, ustvari dobijena stalnim zanemarivanjem najgoreg u stvarnosti i iščekivanjem boljitka. Tako se priča, kao stvarna mogućnost književne fikcije i preobražava u relevenatnu sliku o kojoj mahom svi znamo isto kao suvremenici. Kosorićevo neprekidno retrospektivno – osvrtanje, motrenje, gledanje unatrag i njegovo introspektivno – samopromatranje vlastitih sadržaja svijesti o poziciji u kojoj traje, čini pa defiliraju likovi, odjekuju riječi, lebde i smjenjuju se slike unutar njegove bistre, čiste i bolne ljudske osjećajnosti. Oh, / što se pomakoh. / Pa se sad ljuljam u ovom / kao drven pajac, / s olovom / umjesto srca. /, reći će, dovodeći sve nevjerne Tome na svijetu svijesti, kako je svaka priča o pajacu, priča o srcu težem od olova i, kako samo srce može uvijek izvesti iz ravnoteže i uvijek, svima smiješnom pajacu upravo ono vratiti mogućnost balansa, baš kao i ljudskom biću, na koje nasrću život i bol bez samilosti. A to, kako je Vladan Kosorić shvatio sve te smrti u nizu, ostaje za dugo razmišljanje. Roditi se i otrgnuti iz krila obitelji. Pristati na novu obitelj i sve ono što je čini. Usvojiti i zavoljeti sve to, pa se otrgnuti u prostor iz kojega nevolja dolazi, e da bi nesreća bila manja. U novom ambijentu sagledati lice znanca, narav prijatelja, pa opet ostati sam. Dočekati svoje, pa izgubiti dio svega. Ostaviti sve, pa krenuti da se zauvijek ode. Neka sociološka istraživanja naučnim instrumentima su dovela u neposredan odnos postmodernu i genocid u Bosni. O tome je Hrvatsko sociološko društvo objavilo knjigu Bartola i Slavena Letice. Po svemuodricanje dobrote i njezino zatiranje zlom, nije nikako doaz stvarne mogućnosti drugačijeg života, već postmodernistička konstrukcija moćnoga zla koja odriče mogućnost komuniciranja zla i dobra, a samo zagovara prevalst moćnijeg kao ogoljenu stvarnost koju smo u biti dugo uzgajali kao kulturu, dugo odobravali kao naičin i osnovni odnos. Stvar je gola i rogobatna do nakzanosti i, nije tu bez našega udjela. Šta će učiniti šovjek i svijet poslije ovoga, čovjek i svijet će doista samo od toga zavisti. Čini interesantnim, što čitajući knjigu Vladana Kosorića ne osjećamo ni poticaj da nešto napišemo ili kažemo o toj drugoj strani koja je proizvela događaje i doživljaje, a rezultirala Vladanovom pričom koju čitamo otvorena srca. To se čiini i najvišim dometom koji autor postiže a njegova priča nosi, to izgleda i najtežom osudom strašnog besmisla iz kojega je došlo zlo i, koje se u svoj besmisao mora vratiti kao samo u sebe kako bi svoj otrov ispilo do dna stvorenog ponora. Vladan Kosorić je izvanredan suvremeni pisac. Njegov roman je među najboljim knjigama koje objavila izvrsna kuća Bosanska riječ. Uvjeren sam kako će to potvrditi i čitatelji, jer, ova knjiga u mnogim elementima ima odlike pravoga bestselera koji više od svih priča koje znamo – zavrijeđuje da se nađe i na celuloidnoj traci.

Čestitam autoru i izdavaču. 15. studenog, anno Domini, 2007.             Atif Kujundžić