Glas divine

Novi roman Safeta Sijarića "Glas divine" sa romanima "Rod i dom" i "Udar orla" (prethodno objavljenim kod istog izdavača) oblikuje svojevrsnu lirsku trilogiju zabavljenu, pre svega, tragičnim usudom i razornim dejstvom lepote. U osnovi sva tri romana slute se usmena predanja o udajama i ženidbama, o kobi lepote, ali i o neuništivosti života, o vitalnosti i ljudskom istrajavanju u ukletom prostoru između visokog neba i tvrde zemlje. U osnovi romana je priča o razornoj lepoti Sanije, kćerke Huseina Dolovca i njenoj krvavoj udaji. Kobnu lepotu svoje junakinje Sijarić prikazuje sažeto, više kao iskaz divljenja nego kao razvijen opis: "...jedna krasotica, podobro umotana u basmu, ošinu pokraj njega s malo sušine za potpalu. Tako ga je iznenadio sijev njezina oka, i posjekla britva njezine vjeđe, ošamutio lica žar i plamen, i tako ga zadivio živi njezin kret i lom. I zanijelo nešto tamo u njoj". Sanijina lepota opisuje se u stvari, pre svega, preko svog razornog dejstva: ona izaziva čežnju svih koji je vide, čak i rodoskrvnu žudnju vlastitog brata, samo pogled na nju dovoljan je da pokrene Arslanovu strast koja će dovesti do krvave otmice...

(Izvod iz recenzije prof. Ljiljane Pešikan-Ljuštanović)

NOVE KNJIGE: Safet Sijarić, Glas divine, roman, Bosanska riječ , Tuzla 2004. godine

SVAKO ČUJE ŠTA VOLI ČUT'

Glas divine je treća i posljednja knjiga Safeta Sijarića koja, zajedno sa kratkim romanima Rod i Dom i Udar orla, čini trilogiju. I ova knjiga, usuđujem se reći kratki roman dokazuje da se knjige ne dijele na debele i tanke, no na dobre i loše i da je broj stranica između korica manje bitan. Knjigu otvara narodna uzrečica «Svako čuje što voli čut'» za koju potvrdu nalazimo unutar teksta i koja je na neki način vodilja kompletne radnje u Glasu divine. «Ah, bože! Ima li te?» Pita mladi Arslan, kad je ugledao djevojku Saniju, umotanu u basmu, kad je prošla kraj njega s malo drva za potpalu. U Safetovim romanima, iako ponekad nakićenim surovim scenama u kojima se žena tretira na svirep i divljački način, ipak ima romantike, i to one iz starih narodnih pjesama. - Može biti da ja u taj «stari» svijet bježim od ove današnje plastike i izvještačenosti, i baš u tom sandžačkom, iako divljem, ipak lijepom vremenu, tražim sebe kao pisca, reći će Sijarić. Tako i njegov junak Arslan, nakon slučajnog susreta sa djevojkom: «Sasma smanđijan i smeten, nije više znao ni kud je pošao ni šta treba, ni ko je sad on ni šta je». U sve tri knjige (Rod i dom, Urad orla, Glas divine) Sijarić tretira žensko pitanje, odnosno položaj žena u surovom muškom svijetu i radi to bez namjere da uljepšava i pegla stvarnost što ponekad stvara pogrešno mišljenje o samom piscu. U ovim knjigama muškarci djevojke prežaju, kradu, otimaju, siluju, šta god samo da cura bude onoga koji je zagledao; love je onako kako soko lovi zeca, ili lovac srnu, brutalno i bez milosti i treba li uopće reći da se djevojka najmanje pita za bilo šta. Starosandžački jezik sa primjesama albanskog i ovaj put je vrlo pažljivo složen kao i kroz predhodne knjige, i to se najviše ističe u upravnom govoru. Sijarić se principijelno držao jezika u tolikoj mjeri da je na momente nerazumljiv i zamoran, no to samo potvrđuje njegovu teoriju da pisac nikome ni po koju cijenu ne treba da ugađa, no da slijedi trag svoje olovke i svoje spisateljsko čulo; (vranjaš, vudijen, sušina, potpiru, prošijevaš, tudar, vađam, ćutek, izun ...). Kod Sijarića ne važi ona Ćopićeva da se za ljepotu uvijek nađe dobrovoljni zaštitnik, ili ako važi, važi obrnuto. Ljepotu Safetovih djevojaka «deru vukovi», muškarci siluju na sred livade, Sanini je čak najstariji brat Smail, zaštitnik njen, istovremeno i najveća prijetnja jer mladost i ljepota djevojke ovdje je ostavljena na nemilost divljini, muškom «vučijem» svijetu. U sve tri knjige se osjeti i eho staronarodnih pjesama i izreka, od prve kada je djevojka na konju iza sebe ostavila sve svatove kršne sadžačke momke i pod sobom konja izmorila, do Glasa divine i pjesme: Ima l', ima l' iđe, srca u junaka? Da s' iz, da s' izvadi, is tavnice Ajka ... Ponekad je poglavlje Sijarićevih priča samo jedna rečenica ili čak riječ i ona odlično funkcioniše u konteksu teksta, dok je bez ikakvog smisla odvojena od cijeline. Sijarić dugo piše svoje romane, a još duže ih «cijedi», teše, brusi, koriguje, držeći se one Kišove da riječi treba ubijati kao gamad, što je za pisca najteže. Safet Sijarić rođen je 1952. godine u Godijerevu kod Bijelog Polja i sa svojim slavnim prezimenjakom Ćamilom ne dijeli samo prezime nego i spisateljski dar. Studije opšte književnosti završio je u Sarajevu, i piše isključivo prozu. Objavio je romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla i Glas divine. Rukopis romana Rod i dom proglašen je najboljim na konkursu Soroš fondacije-Otvoreno društvo BiH za 1998. godinu, no autoru nagrada nije uručena iz, kako kažu, formalnih razloga. U Safetovoj biografiji nikada neće pisati koliko knjiga je lektorisao i od koliko sirovih talenata je izbrusio prave pisce cijedeći njihov tekst kroz najgušća cjedila i to po nekoliko puta. Sijarić, iako živi u Sarajevu ne spada u one pisce o kojima ćete čitati u sarajevskim medijima, i njegove sjajne romane teško da će proglašavati knjigama godine i to ne zbog toga jer one to ne zaslužuju. Nego zbog toga jer Sijarić ne pripada halci onih čije se prosiječne knjige medijski eksploatišu i najavljuju na sva usta kao najbolje i prije nego što budu štampane. Ko nije u tom začaranom krugu, kada bi napisao bestseler, kao da ne postoji. U Glasu divine, djevojka je ukradena iz kuće, šta ukradena, kuća je hajdučki napadnuta, otac, majka i brat djevojkin ubijeni a ona na zor, sa Arslanom na konja pa u planinu, i još na konju je silovana. Ako Sijarićev raniji roman Udar orla ima u sebi surovosti i scena koje izazivaju mučninu, a ima, ni Glas divine ih nije lišen u potpunosti, i ako svi romani koji čine trilogiju liče jedan na drugi, onda liče taman toliko koliko su različiti i tek sva tri zajedno čine jednu priču koju je Sijarić uspješno priveo kraju. Glas divine je nevelika knjiga, čine je osamdeset stranica sa pogovorom, i ona samo potvrđuje da nema debelih i tankih knjiga, no dobrih i loših, a ova je od ovih prvih. Izdavač je Bosanska riječ iz Tuzle, aferim. (Mehmed Đedović)