Tamnovanje Tea Ormanskog

PRIPOVIJEDANJE S ISHODIŠTEM U LJEPOTI * * * Priča je najveća čarolija riječi i najzahtjevnija književna forma. Neporecivo ovisna o talentu autora i njegovoj vještini pripovijedanja. Dakako, iza priče stoji narator. Iza fikcionalne priče stoji pripovjedački glas koji preuzima odgovornost za pripovijedni iskaz. Tako rekosmo i kako su priče Zejćira Hasića fikcionalne naravi, što je tačno, kao i da je Zejćir Hasić u cijelosti odgovoran kao unutartekstna instanca, ali i kao protagonista komunikacijske situacije, tj. autor. Razumljivo, takav odnos prividno povećava njegovu stvarnu slobodu, mada, u suštini, povećava i njegovu odgovornost za igru tokom koje gradi novu priču izvodeći je kao mogući ili podrazumijevajući kontekst, ili kao produžetak iste priče sa istim akterima, a zasnovane na već poznatim narativnim predlošcima, biografijama poznatih ličnosti, relacijama fabuliranja, osobnom iskustvu i zapažanju spuštenom u kompoziciju pripovjedačkog diskursa. Ustvari, Hasićeva knjiga priča, naslovljena prema istoimenoj priči Tamnovanje Tea Ormanskog, pokazuje kako je uz jasnu i nedvosmislenu predstavu o mogućnostima pripovijedanja – priča vječno otvorena kreativna mogućnost za pripovjedača. Priča je forma koja na sasvim jednak način omogućava pripovjedaču da bude svoj u igri pripovjedanja, kao i da posegne u neiscrpan prostor života radi umjetničkog oblikovanja novog pripovjedačkog teksta. Nesumnjivo, pripovjedački odnos i postupak artikuliran je stvarnim Hasićevim znanjima i njegovom invencijom, kao i nesagledivim čitateljskim iskustvom koje je stjecano u dužem vremenskom razdoblju. Evidentno, Hasić je sustavno motiviran odgonetanjem pripovjedačke intrige, tj. čarolije pripovijedanja kao inventivne igre. Tako, Hasićev autorski odnos biva suvremen, nov i vitalan do fascinirajućeg. * * * U obilju postmoderno zasnovanih obrazaca i mogućnosti, Zejćir Hasić artikulira svoju, vedru i duhovitu priču, ponekad blago ironičnu u osnovnom odnosu prema izazovu, pa čak i svojoj namjeri, ali u ishodu, uvijek, nesumnjivo vrijednu književnu tvorevinu. U takvom odnosu, zrcali se raskoš Hasićevog dara i sve njegovo inventivno-kreativno obilje, vrijednost njegove životne i književne empirije, uvažavanje prethodnika na književnom putu i uspostavljanje kontinuiteta književnog komuniciranja. Dakako, kontinuitet je i komunikacija i umjetnički i kulturni čin. Zejćir Hasić je svjestan kako funkcionira unutar moćnog, po čovjeka bitnog, kulturalno i antropološki gledano, oblikotvorno utjecajnog kruga, kao i da je dorastao književnoj stvarnosti i situaciji u koju se upušta. Pišući svoje priče, Hasić se izlaže nemilosrđu potencijalnih čitatelja koji će njegovu vještinu pripovijedanja mjeriti artizmom autora, njihovih života i djela na koja se komunicirajući sa njima pripovjedački/ književno naslanja i nastavlja. Zato u istoj knjizi i u istoj vrijednosnoj, narativnoj i estetskoj ravni, Hasić pripovijeda u neporecivo životnom nivou, kako to čini u priči Tamnovanje Tea Ormanskog, ili u sasvim stvarnosno zasnovanoj Priči o čuvaru zatvora koji je imao književnu žicu. Odakle god da takne svoju namjeru, klupko priče se sjajno odmotava. * * * Kako su osnovne zamisli, izbor motiva i predložaka autorska stvar, tako se isti javljaju i kao svjetlo o Hasićevim idejnim i literarnoestetskim nazorima, preokupacijama i zahtjevima, a sljedstveno tome i kriteriološki, kao njegov odnos prema književnoj nauci, književnim uzorima i književnosti kao umjetnosti, one bivaju i mjerom njegovoga književnog postignuća. Jednako, njegov uradak biva kvalitetnim nastavljačem životnog i umjetničkog bića čovjekovog djela i prisustva. Prethodno, kao optika za pogled na/u knjigu priča Zejćira Hasića Tamnovanje Tea Ormanskog, sugerira kako je riječ o autoru izvanrednih mogućnosti, stvarne vještine i doista lijepih pripovijedačkih postignuća. Hasić u jednakoj mjeri vješto pretvara životne situacije i iskustva u književnost i književnost nadopisuje svojim darom i književnim iskustvom kao svojim životom. U tamne životne tonove Hasić unosi svjetlo humornog, a s nešto dobrohotne ironije nadopisuje odabrani odraz literarnog predloška u svojoj viziji pripovijedanja, bez pada narativne tenzije ili literarno-estetskog postignuća. /E. Hemingvej i Ava Gardner, npr., Agata Kristi i izgubljene naočari, etc./. Humorno i ironijsko u pripovjedačkom tekstu Zejćira Hasića biva nosiocem stvarnosnog, nerijetko s akcentima grotesknog, ali i osnovnom odlikom njegovoga superiornog dara i duha prema mogućnostima priče i književnog teksta uopće. Svjetlo humornog pridnosi pa Hasićeve pojave/likovi – sami sebi daju i određuju književnu mjeru i bivaju relevantnim na uistinu, primjeren način. U tom smislu, paradigmatičan je Hasićev književni lik Teo Ormanski, takav kakav jeste, jer, njegovo shvatanje književne sudbine sasvim je izjednačeno s pisanjem za ormar i iščekivanjem incidenta koji će ga energijom i silama moći društvenih/državnih službi i medija – lansirati u književnost kao pisca. Jednako, zatvorski čuvar Mićan Ljubić izranja iz ništavila u kojem na identičan način opstaju ili umiru nebrojeni s potpuno prirodnom ambicijom da postanu pisci. Jer, svi su već odavno svikli da se pisac i uspješan političar postaje u zatvoru, u nekoj ćeliji ili čuvarskoj odori, ali zatvor je u svakom slučaju poput slivnika za sve žestoko životno i stvarnosno, s društvom nespojivo jer društvo bitno određuje. A to je usprkos mogućem i ciničnom čitateljskom odnosu, upravo ono što je potrebno književnosti da bi bila društveno verificirana. Na drugoj strani, Ramo književnik je stvarnost koja svima određuje mjeru, jer se za divno čudo tako dosljedno drži nečega što književnost već jeste, a on ima i zna, što drugi ne drže važnim. * * * Hasićeva brižljivo ispisana i organizirana knjiga priča Tamnovanje Tea Ormanskog, na sasvim prikladan i imanentan način izrasta i srasta u korpusu bh. književnosti, čineći i njega i književnost uopće, bitno značajnijim. * * * Siječnja, 2007. Atif Kujundžić