Prvo lice jednine

Albumi uspomena ispunjeni su događajima i ljudima koji u mozaiku života čine kockicu koja zauzima značajno mjesto. Dok listamo albume naših uspomena, oko sjećanja dopire i vidi ono što je život u određenim trenucima činilo srećnim i radosnim, tužnim i neveselim, nepravednim i komplikovanim. Zbirka pripovjedaka Prvo lice jednine sadrži isječke iz piščevog života i sjećanje na doba djetinjstva i mladosti. Pisac piše veoma iskreno. Njegovo djelo je autobiografsko i ne predstavlja samo autobiografske podatke, nego i uvjerenja, raspoloženja i stavove. O tome pisac govori sa određene vremenske distance.Svaka je pripovijetka rezultat retrospektivnog gledanja na ono što je bilo i u svakoj od njih možemo uočiti prošlost posmatranu očima dječaka ili mladića, satkanu od snova i mašte a sa druge strane, razmišljanja zrelog muškarca. Pripovijedanje u prvom licu jednine naglašava subjektivnost kazanog. Prva pripovijetka iz ove zbirke pisana je rukom ljubavi i otkucajima mladog srca koje nailazi na mnoge zaobilazne puteve i stranputice kojima se kreću ljudski odnosi. Cijela je pripovijetka ljubavna ispovijest, čas radosna, čas tužna, ali uvijek doživljena: smireno ili uznemiravajuće. Za pisca je ljubav nešto veliko i sveto, nešto što ljude spaja i za što se može i umrijeti. O takvoj ljubavi on govori gazdinoj kćeri: ubjedljivo, rječito, osjećajno. Ali, onda kada djevojka ustaje i hladno odlazi od njega izjavljujući da ljubav na ovom svijetu više ne postoji, pisac ostaje zbunjen. Ipak kaže:» Naučio sam nešto o toj čudnoj i zamršenoj igri između muškaraca i žena koju nazivamo ljubavlju. Pa, ipak, nikad nisam mogao da se oslobodim čudne i smiješne navike da se na ljubav pozovem i u nju vjerujem, da je tražim i tamo gdje se teško mogla naći, da se na ljubav pozivam i da u nju vjerujem.» ( Ljubav) Bogatstvo tema o kojima piše Erih Koš je široko i prepuno detalja i varijacija. Prisno vezan za svoje djetinjstvo, pisac je tu nalazio izvorište tema, motiva i likova. Tu se začinjao i njegov pogled na svijet.Uspomene iz piščevog albuma zasnovane su na prvim životnim iskustvima i spoznajama o ljudskim ćudima kojima smo okruženi. Pripovijetka Sumnjičenje je pokušaj da se pronikne u tuđe čeone kosti. U ovoj pripovijeci pisac govori o "nevjerici sa kojom primamo tuđe ljubaznosti, opreznosti, uzdržljivosti sa kojom dočekujemo tuđu prisnost, zidovima nepovjerenja koje podižemo oko sebe braneći se od drugih i dostojanstvu naše sopstvene ličnosti u koje smo se zakopčali do guše". Ponekad nam se učini da je razočarenje u ljude preplavilo i prevagnulo u ovoj pripovijeci.Ali, odjednom kao da sunce izbije i počinje da grije i obasjava. Iz naivnih ljudskoh misli progovara odrastao čovjek koji shvata da samo čovjek sam sebi može nanijeti najviše zla i izdaje sumnjajući u druge. (Sumnjičenje) Piščev pogled usmjeren je prema čovjeku i njegovom unutrašnjem svijetu. Vanjska zbivanja pisac prati kroz prizmu intimnih doživljaja čime se dobijaju nova lična lirska osjenčenja i značenja.Lirski kvalitet prožima sve priče a lirski dah je prisutan čak i dramski intoniranim segmentima i daje piščevom svijetu posebnu boju. Bliskost životu, monotonost njegovog trajanja lišenog nekih krupnijih događanja i velikih uzbuđenja, ponekad uslovljava odsustvo događajnosti. (Red, Rad) Prvo lice jednine je skup slika iz piščevog života. I onda kada te slike imaju karakter intimnih ispovijesti i onda kada govore o njegovoj majci (Najlepše godine), one počivaju na jednoj široj realnoj osnovi, a to je život. Događaji u pripovijetkama Život i Susret opisani su sa mnogo lirizma.To je način na koji pisac reda stvari u životu u kojem se smjenjuju radost sa bolom, u kojem se snovi nižu kao đerdani, ali i lome kao da su od stakla. U nekoliko svojih pripovjedaka pisac slika nesrećnog čovjeka. Slika ga u svim mogućim situacijama svakidašnjeg života ondašnjeg društva. Pripovijetka Alija Đevanica obiluje bogatstvom događaja.Sam Alija je prikazan kao puki siromah koji se davi u brigama i siromaštvu.Takvih je ljudi mnogo na ovom svijetu. Toliko su mali i beznačajni da im na grobu ni ime ne piše. Aliju surovo iskorištavaju i izvrgavaju ruglu. Erih Koš se osvrće na takve ljude i saosjeća sa njima. Ne dozvoljava da budu zaboravljeni, jer Alija Đevenica  čovjek dobar i pošten, živio je vjernost - najređu od ljudskih vrlina. Uopće uzeto, Prvo lice jednine je album uspomena. Ono što u zbirci plijeni sugestivnošću je način na koji je pisac uspio da poveže prošlost i sadašnjost i da svoje poruke dopiše i potvrdi životom zrelog čovjeka. U ovoj zbirci su piščeva sjećanja na doba djetinjstva i rane mladosti. Ali, ne samo piščeva. Čitajući ih nerijetko ćemo u njima prepoznati i sebe i u prvom licu jednine, pronaći vlastite albume uspomena.

(Amira Džibrić)