Mrtva trka

Pred nama je treća knjiga proze književnika Enesa Topalovića. Da podsjetimo, ovoj knjizi su prethodile knjige: roman Let kroz snove (2003) i zbirka pripovijedaka Šapat predaka (2004). Pođimo od naslova Topalovićeve knjige. Sintagma Mrtva trka je specifični idiom koji asocira na neizvjesnu situaciju, nerješeno stanje, svojevrsni status quo u onim slučajevima kad bi se zapravo trebao znati svojevrsni ”pobjednik” trke. Time se autor opasno ali i artistički smjelo približio neizdrživom položaju ljudske psihe u kojem se svi mi možemo naći ili se nalazimo. Naime Topalović nam pripovijeda kroz duše svojih likova o prelomnim događajima u njihovim životima, ali o onim događajima u kojima nerijetko gubimo trku sami sa sobom; zbog sebe ili više sile: Čemu se boriti i odricati, kad je sve ionako zapisano i predviđeno? Može li čovjek promijeniti volju zvijezda i bogova, može li se boriti protiv vjetrenjača sudbine i usuda svog? (Sudbina u grahu) i Ne vrijedi, izgleda, udarati ni glavom (ni nogom) u zid sudbine. Izgleda da je naka nafaka sniti i čekati da se zid sam sruši. (Vrata) Arhaičan je i arhetipski svijet likova, podneblja Topalovićevih pripovijedaka, arhetipski je do mitskih dimenzija i shodno tome u pripovijedanju se mogu naći konstrukcije: Imao stari Ciganin tri sina... (Zlatne ruke) I Bog stvori čovjeka... (Duh ogledala) i proza: Priča nad pričama koja ima težinu piščevog artificijelnog manifesta jer ulazi u bit pisanja, kreacije i života u mističnom, kabalističkom smislu gdje svako slovo znači dograđivanje svijeta i otkrivanje nove dimenzije univerzuma: sve nastaje od tačke, nekoliko tačkica je slovo, više slova pojam, napisani pojam je riječ, a grupa riječi rečenica i tako se tačka u procesu tog stvaranja multiplicira u spisateljski svemir odnosno u dobro poznatu Gutenbergovu galaksiju pisane riječi – književnost. Raznolike su teme autorovih pripovijedaka: vrata koja bi nam trebala otvarati prostore u svijet, smijeh u svom mističnom obliku kao inat životu i ironijska odbrana pred svakodnevnim mukama, ime koje nam određuje i karakter i život, krivica koja u patrijarhalnom životu postaje fatum, inat; poslovični bosanski inat koji je pokretač i dobra i zla, babo arhaična i lijepa tradicionalna riječ koja se našla na udaru ”ljudi s tri prsta”, plivač; samozadovoljan i samodovoljan karakter koji se utapa u svojim iluzijama, nafaka stravična sudbina koja sustiže čovjeka u potrazi za srećom, predskazanje i strah kojima su svi ljudi podložni i koji ih tjeraju da promijene svoju sudbinu. Sve su to pripovijetke iz prvoga ciklusa Moć tajne i zbog toga su sve fabule dovoljno magijske, onostrane, iracionalne, kako autor formulira: zaumne jer sve dolaze iz najnepoznatijeg, često mračnog dijela ljudske podsvijesti. Likovi u Topalovićevim pričama dolaze iz Zagreba i Beograda, naravno, najviše ih je iz Bosne i Hercegovine, oni paradiraju od Save do Jadrana. Osim toga njegovi junaci (i antijunaci) žive od Skandinavije do Mediterana, i od Atlantika do Istambula, oni su ona druga Bosna, dijaspora, osobe koje nisu željele rezervnu domovinu a dobili su je. Jedan dio tih likova egzistira u drugom ciklusu Kad ubija ironija. Katkad se neki likovi znaju snaći (Nos, Cigla), a često su nesnalažljivi i izgubljeni (Debi, Mijene), ponašaju se kao ribe na suhom (Bazen bez vode, Izvrnuti most) ili su primjeri za gubitnike (Sudbina u grahu, Od grane do grane, moj jarane!, A, što se Ifeta promijenila!) U svim tim pričama vrlo je uočljiv jedan ironijski odnos likova prema sebi samima, ali i prema životu jer je to najprirodniji stav i reakcija na proživljena iskustva čitavih generacija i naroda koje je zadesio rat. Ljudi se jednostavno brane ironijom, podsmijehom ali i zdravim smijehom od svih nedaća koje ih sustižu u svakodnevici. U trećem ciklusu Rat za vrat Topalović nije mogao izdržati a da se ne vrati ratnim tematikama mada je već prošla decenija od kraja pokolja i mada dio bosanskohercegovačke kritike naglašava da se treba okrenuti novim, suvremenim temama, sadašnjosti. U pričama trećeg ciklusa žive ljudi čiju sudbinu kroje ”veliki”. Likovi priča su omeđeni sudbinom koja se naprosto poigrava s njihovim životima. Mada Topalovićevi likovi imaju svoju volju vrlo izraženu ipak nisu kadri sudbinu ukrotiti, da ona radi za njihovu sreću, najčešće stradavaju jer se ne mogu, ne znaju ili ne smiju suprotstaviti svome usudu. Najupečatljivije tri proze u ovom ciklusu su: Raspeto djevičanstvo (pokušaj spašavanja djevojke koja će biti silovana), Tunel do sreće (namjera samospaljivanja kao protest pred ”humanom Europom”) i Smijeh u sebi (neshvatanje stradale psihe djeteta koje dolazi iz rata). Rat i njegove posljedice opisani su vrlo realistično, do bola sarkastično i to je sve što svaki pisac može uraditi kad piše o takvim temama. Pisac je uhvatio rat za vrat, tresnuo ga je od zemlju, zgazio, ali pošto je Umjetnost samo vapaj pred Životom tako i ovdje ostaje samo opomena za budućnost. A i piščeva opomena je trijumf jer na Balkanu knjige još uvijek gore, nažalost.

(Zlatko Lukić)