Lutka na koncu

Dario Džamonja je rođen 1955. godine u Sarajevu, gdje je i umro, 2001. godine. Za života objavio je pet sjajnih zbirki kratkih priča u najboljoj tradiciji američkih short story majstora, ali daleko od sljedbeništva ili imitiranja stila. Njegove su priče isječci života, brutalno iskreni, duhoviti i potresni. Džamonja je, sudeći prema njegovim pričama, bio stvaraoc i rušitelj u isti mah. Umjetnik u obje discipline. On vas u priču uvlači na prepad i ne propovijeda već priča. Čitajući, sjetit ćete se osjećaja koji bi vas obuzimao kad su vam članovi obitelji pričali priče da vas uspavaju, a vi biste očarani željeli čuti još. Džamonja nije pisac devedesetih nego osamdesetih, on je to još tada radio s uvjerljivošću na kojoj mu većina novorealista može pozavidjeti. Nema u njegovim pričama aktualnosti ni izravnog obrušavanja na socijalne nepravde. Sve su vrlo osobne, a grad i zbivanja koja se spominju u njima tek su okvir za ono bitno. Srž priče leži u odnosima između bliskih osoba. Bez obzira radi li se o odnosu dvojice prijatelja dječaka, odnosima s ocem, bakom, djedom ili djevojkom, bitni su moralni ispiti koje njegovi junaci padaju ili prolaze. Džamonja u svojim pričama ogoljuje duše, i objašnjava nam tko smo. Nemilosrdno se obračunava i sam sa sobom (Stranac) poentirajući katkad kakvom nepretencioznom mudrošću (Pastrmke). Očit je i prijezir prema imućnim i situiranim. Takvi likovi nisu dio njegova svijeta. Njegov se svijet nalazi s onu stranu, u polusvijetu, u sjenama. Tako će u priči S poštovanjem Zvonar, sitni kriminalac i idol mladog Darija unatoč mnoštvu mana i grijeha svoj moralni ispit položiti s odlikom, dok u Svjetlo i tama Darijeva voljena (iz ugledne obitelji) pada na ispitu zgrožena uvjetima u kojim njezin dragi živi. No, to je samo jedan od okulara kroz koje možemo promatrati Džamonjino pripovijedanje. Naći ćemo tu i elemente mističnog i začudnog poput svilene ešarpe u istoimenoj priči, primjerice. Objavio je knjige priča "Priče iz moje ulice", "Zdravstvena knjižica", "Prljavi veš", te "Pisma iz ludnice". "Džamonja je pisao uvjerljivo, neposredno, s jakim osjećajem za anegdotu i atmosferu sa izuzetno živim dijalogom. Sve ove priče zajedno različite po dubini ideja, preciznosti stila, zanimljivosti fabule, raskošne i neugledne istovremeno, nemaju za cilj da nas fasciniraju svojim umjetničkim savršenstvom", zapisao je Nenad Veličković. Knjigu "Lutka na koncu" priredio je Nermin Sarajlić, a likovno ju je uredila Ana Matić. POGOVOR Samotničke etide na verglu prolaznosti Kada bih znao nešto što bi meni koristilo a mojoj porodici štetilo, odagnao bih to iz svoga duha. Kada bih znao nešto što bi koristilo mojoj porodici a ne i mojoj domovini, nastojao bih da to zaboravim. Kada bih znao nešto što bi koristilo mojoj otadžbini a štetilo Evropi ili rodu ljudskome, smatrao bih to zločinom. Montesquieu Oficijelna do balčaka, književna kritika našla bi se oduvijek u neobranu grožđu kad bi valjalo revalorizirati opus kakav utjelovljeuje i kakav je u literarni amanet za sobom, prerano pokošenim, ostavio Dario Džamonja. I kad to, oklijevajući, na poslijetku na svojim svetim terazijama i učini, obavezno prethodno djelo olakša za ozbiljnije najmere i vrijednosti, pa ga hinjeno lakomisleno žanrovski, opčinjena i razdražena inače svrabom svrstavanja, strpa u ležernu, neobaveznu, novinsku, sporadičnu beletristiku. Oni popustljiviji u svojstvenoj navali velikodušnosti dometnu i udijele još pokoji otkupljujući epitet tipa provokativno, urbano, suvremeno, plijeneće štivo. Ista je to ona klasifikatorska svita i licemjerna bulumenta koja estetsko nebo, a da ne trepne, škropi etno-zapišavanjem i bavi se njegovim količanjem po modelu blagoslovljenih i «prokletih avlija» pripadnosti. Stoga, između ostalog, njima i jeste autor poput Džamonje i neupotrebljiv i nedokučiv, pa bi možda bolje bilo da je i prešućen i zaboravljen, napušten, nego što je rutinerski i prigodničarski pominjan i cijenjen, a i to nažalost zahvaljujući činjenici što je gospoda koja ratificira književni status i analitični tretman polakomljena ranim smrtnim slomom darovitosti. Kod Džamonje je živjeti i pisati stopljeno. Zato i ne treba da čudi odabrani filozofski moto ovom skromnom pogovoru izabranih priča. Odista, neustrašivo odan i vjerodostojan u autobiografskom načelu, ukletnik izravne i sočne Riječi, cijeli svoj kreativni itinerer, hazardnu i kobnu pustolovinu, prošao je poput Williama Bouroughsa. Naime, američki kolega, pisac Golog ručka, ustvrdio je kako se, uvidjevši da se s one strane, nabodeno na viljušku, nalazi vlastito meso, te da je vrag zdipio šalu, automatski rastrijeznio i pribrao. Džamonja nije! Mezetio se do kraja, ne uskraćujući ljekovitost katarze svom nikad i nimalo ciljanom čitatelju. Nipošto fatalistički, ono što se odigralo u ambijentu light-socijalističkog režima, a usjeklo se kao neizbrisivo i neizmjenjivo, ponovno je oživljavao, no tek da bi apostrofirao neoprostivost bola proživljenog, ogolivši mix traume i udesa koje klepsidre vremena nisu izblijedjele, iscurile i potisnule u zaborav. Džamonjina kadenca: «Zašto sam sve ovo ispričao? Zato što i ja gledam na svaki priživljeni dan svog života kao na veliku pobjedu, a poderotine na mojoj duši sve su veće i niko ih ne može zakrpiti.» (Velika pobjeda). Ono što nije «odagnao iz duha», na šta aludora plemenita besjeda francuskog mislioca, kao samoživo prokrijumčareno nije ni prikrivao niti ga se terapeutski pisanjem otresao i tako štedio. Ono što nije «uzmogao zaboraviti», familijarno-plemensko-mentalitetno, odalamio je i sintaksom i žargonom, efektno i subverzivno, svojstveno njegovu senzibilitetu autentičnosti, pri tom rehabilitirajući psovku s alibijem, uprkos književnim puritancima koji na njeno frekventno prisutvo pozelene od gnjeva i pjene od nemoći. I naravno, «držao je zločinom» sve što je išlo uz nos onom univerzalnom i kozmopolitskom osjećanju, a da pri tom ni iz nehata nije iskazao snishodljivost prema dnu običnog čovječuljka, ljuta ili ne, zbog manipulativnih igara kojima je izručen i podvrgnut, ali i u čija, svirepa i nepromišljena, zavodljivo haotična pravila srlja, batrgajući se i čupajući za perčin kajanja. Kod Džamonje i očaj i nada, i nesreća i pravednost, iskušenja slobode i galantno plaćena cijena njena dozrijevanja, ne gube ništa od amonijačno štipajuće beznadežnosti ruiniranog svijeta i dobro načetog života pojedinca u njemu. Nakalemimo sa na Maillerovu oštroumnu opasku za Millera, da makar načas nazremo Džamonju, kako je on «Gandhi s penisom», i mudima, dodajmo, prorijeđenim svojstvom da se beskompromisno suoči sa tragikomičnim naplavinama življenja, i o tim karambolima pruži duhovit, nedotjerivan, malo je i bezdušno reći, zanimljiv zapis. Otud prezahtjevna forma kratke priče kojom je suvereno ovladao. Pravi pravcijati mentalni paparazzo boravio je u njemu dok je telegrafski lovio mučno, gorko, tegobno, time i na neobičan način fantazmagorično, raspršeno sopstveno iskustvo, iscjepkano i izlomljeno na traumatično djetinjstvo, na uvrnuta prijateljstva, okrutnu ulicu, prevrtljivu raju, bolnicu, smrti, ljubavi, školu, besparicu, pijančevanja... Sve sami akcenti i efekti slojevitih solilokvija, ubitačno nepogrešiva impresivna kadriranja i zumiranja košmara. Naoko nekontrolirano rovarenje po intimi zapravo je brižno i istančano prosijano. Svojevrsne kate zrelog pisca sa prošlošću. Zato i jeste iskaz o «poetiziranoj fakciji», garniranoj slengom, i suhoparan i promašen, kao isključivi i jedini, bezočno nizak recepcijski strop. Ecce scriptor, u stvari gimnazijalac iz sedamdeset i druge: «Umiranje je sve što je ostalo od moje ulice. Umire drveće potkresanih grana, umiru avlije, drvena vrata sa zvekirima. Kaldrma je davno asfaltirana. Umiru ljudi... O meni počeše govoriti da sam lud, jer sve te ljude koji prolaze ispod mog prozora, a ja ih iz dana u dan gledam, nazvah pogrebnom povorkom živih.» (...I ostala mnogobrojna rodbina). Utoliko su bestidniji i površniji sikter-komentari, pogotovo oni esnafski, usputni i patronizirajući epitafi koji se zaklanjaju iza potenciranja boemštine, ikonogravirajući pojavu autora u legendu, čime se kurtoazno otresaju djela kao razbibrige ili nedorečenosti. I to zloupotrijebivši, koliko u obraz neukusa samo može stati, prisnost sa piscem za neobična, kratka života. Bez sluha, bez razumijevanja, bez strpljenja da ukorače u jedinstven prostor nemilosrdnog ogledanja sa neopozivom konačnošću i nepopravljivim talogom iskušenog Lijepog i Ružnog, u nesnošljivom nesrazmjeru u korist ovog drugog, istraživanja koje je Džamonja odvažno poduzeo drmusajući se neudobno bez povratne karte kroz noći i dane sve do one posljednje stanice. «I, tako. Danas sam ostao sam. Nemam više kome ni da se pričinjavam.» (Moj djed). Iz kovitlaca protutnjalih događaja iznijansirano je ono što kao sjetno optužujuće preživljava i uznemirujuće nastanjuje demonima i svakog od nas. Džamonja posjeduje divnu hroničnu vrlinu, hic et nunc endemičnu, a to je nedostatak spisateljske pretencioznosti i ambicije, demonstrirajući sugestivnim «petominutnim novelama», da toplina, jednostavnost i šarm nisu prokazani i žigosani kao balastni kompleksi. Također je manifestno kako pitkost nije sinonimna sa sladunjavošću, upravo ono što je tornjacima stada Volksgeista dovoljan razlog za deklasiranost, da sline i oblizuju etiketu cenzure: nižerazredno. Njegov nedvosmisleno urbani odgovor poseljačenoj idili, glasi: «Ja, car magle, mangup iz šaše, bog ćize, kralj preferansa, fantom Marijin-dvora, šank-roker, stereo-dijete, kao uljez sam bježao, ostavljajući za sobom ruševine jednog svijeta kojeg sam u trenutku izmislio a srdžba me je polagano napuštala, jer biće još dobrih prilika, biće još težih poraza...» (Seoska idila). Vodio ga je «neki čudan osjećaj bratske pripadnosti nečem... Svemu što je živjelo oko» Njega. Samo ne «prazne priče» što «su slijedile prazne čaše» po krvavo stečenom pravu zauzimanja mjesta za «stolom za anesteziju». Ni traga već odomaćenoj navadi fetiš-aromatiziranju, kađenju spleenom šehera, iako sve kulise i mizanscen, intenzivni kolorit, pripada i duguje gradu na Miljacki, no nije lišen neometanog i skladnog saobraćanja sa miljeom univerzalnog. Uprkos «najpreciznijoj apotekarskoj vagi njihove malograđanštine» (Njuškanje). Pošteni sentenciozni hommage koji je Edo Popović uputio Carveru, mirne savjesti i duše može se preusmjeriti na našeg pisca: «Zato njegove priče s vremenom ne gube okus. I danas jednako lijepe i opore kao i onda kad su napisane. Čitajući ih, često ćemo osjetiti onu nelagodu koju osjetimo svaki put kad se prepoznamo u tuđim sudbinama; onim zeznutim sudbinama...» S tim da je Džamonjinog američkog sabrata otkrio Altman, između ostalih, što je imalo za veličanstvenu posljedicu i 'planetarni' eho književnog predloška. Džamonja naprotiv još čeka na svoje više no zavrijeđene Kratke rezove. Obećanje bi bilo ispunjeno da ga se poduhvati neko poput Gorana Paskaljevića, Srđana Koljevića ili Miroslava Momčilovića. Za jedan suptilni omnibus prezahvalnih Džamonjinih storija preporučuju ih Bure baruta, Sivi kamion crvene boje, odnosno i ponajprije Sedam i po. A zašto je Džamonjin fokus toliko izazovan za ekranizaciju skoro ne treba ni dokazivati. Mogu se uz malo 'šlifa' olako pronaći niti poveznice u pojedinim pričama koje gotovo da tvore lightmotivski ciklus, mada takvu vizuru ne sugeriraju napadno. Boli odrastanja i grijehe djetinjstva, i one otrpljene i one zadate, razaznajemo u pripovijestima Moj djed, Zaklinjem se, Pastrmke, Običan dan, Velika pobjeda, S proljeća. Motivski, strukturno, skoro doslovno narativno izukrštane varijacije o smrti nenadmašno se nude u Nasljednom daru, Poklonu, ...Ako ti jave da sam pao, Strancu. Tu je njegov eliptični stilem dijaloga, parodijskim i autoironijskim nizanjem preuzeo dubinu i težinu karakterizacije «nas» kao nemoćnih statista na blesavom i nespretnom dočeku banalnosti praznine koja nahrupi sa nenadnom smrću. Džamonjina neobična prijateljevanja, ona generacijska, fahovska, kvartovska, s polusvijetom probisvijeta, ona za šankom u istoimenom fragmentu fatalnog, začuđeno iščitavamo još i u prijetvorno «nepouzdanim» svjedočenjima: S poštovanjem, Mornar, Krivac, An Ordinary Love Story, Široka slovenska duša. Međutim, meni najbliže su one što zagonetno nose «iščašene» retrospektivne klimakse, iz kojih se nesumnjivo da uočiti koliko su u našem autoru ukorijenjeni majstori Gogolj, Kafka, Pavić – uz ogradu da je ta neiskamčena srodnost, iscijeđena tegobama i neurozama prebrodila čudovišan preobražaj. Evo i priznanja: «Stao sam pred ogledalo, svog vjernog životnog druga, a ono me je pogledalo kao da me prvi put u životu vidi, začudilo se...». Dakle, metaforično nihilistički nabijena sravnjavanja življenja sa sarkastičnim obratima naprosto plijene i zazivaju filmska pretapanja, slikovite poveznice, evo ih nasumice: Jutarnja kiša, Psi i ostali, Isto pitanje, Tesla, Kinez & comp., Njuškanje, Svjetlo i tama, Staklene oči, Partija života, Priča iz tržnice... Tu kao da Erinije potpisuju siže, nemilosrdno pamćenje režira, a prisjećanju je povjerena inscenacija hladnim okom kamere. Urbanogrami, pukotine kroz koje proviruje raskuštrana, zavidna i pokondirena, otužna i mediokritetska, raslojena i lajava, mutna i bahata čaršija i ulica što nagoni ljude «pritisnute ogromnim surovim, jednookim nebom» na razmišljanje, pa tako i Džamonju: «da više nikad i nikom ne vjerujem, ako ne želim da budem tužan, ali, svejedno, ja vjerujem, vjerujem često i uvijek ležim pored nekog sklupčan i tužan...» Što li bi to Džamonja uopšte posjedovao kao po/r/d/uku malim mladim ljudima, osim što je famozno otrcano, pitanje je k tomu još poprilično nesuvislo. I uglavnom prignječuje duduke kojima se u glavurdama zalegla korisnost kao recept. Jer otad, od Džamonjina vakta, ćutke sliježemo saglasnost, svijet nije ni zericu bolji, a koliko je i je li gori, o tim dimenzijama «mališani» su već i sami dovoljno oboružani šašavim i drskim mjernim instrumentima da to, nažalost uvijek kasno i ustanove. Ipak zašto im je Džamonjin 'jaranski' nepotkupljiv svijet, spotovski neobavezan, toliko privlačan, iskren, buntovan i neodoljiv? Jer im ne popuje, nije teretno pokroviteljski. Ne vrijeđe ih i ne izdaje moralizatorskim dociranjima u najosjetljivijoj dobi kad se nemilice i neumitno, nezadrživo otržu iz svakovrsnih, dojučerašnjih, odjednom i zbrzano, pretijesnih okrilja i daveža tutorstva. Ne otpisuje i ne guši njihove snove kao propale unatoč bezobrazno visokoj cijeni koju će za taj luksuz prije ili kasnije podmiriti. Ujedno pošteđuje ih rajskih prutova, ali i prečica do oaza pakla. Dodir sa Džamonjinim dječačkim undergoundom odista možda i ne podučava ničemu, međutim blaži čamotinju koja se i koja će se promaljati na obzoru, sve glomaznija i užasnija kako se na pleća budu tovarila prateća saznanja odrastanja i sazrijevanja. Znači ne potcjenjuje mladu pamet pod prastarom opsadom, ali joj se i jeftino ne udvara. Ne podvodi i ne obrlaćuje njihovu potenciju u ime bilo kakvih oltara ideala. Ne obmanjuje ih ni dimom ni gutljajem lažne utješnosti. Ne zavlači u iluzorno. Ne patetizira njihovu čednost, ali im i ne skrnavi bezazlenost. Nikakva je prijetnja čuvenoj «ćeliji društva» koja sve više nalikuje na stakleno zvono, na kavez za mezimce, katkad i nerijetko na «uličarsku» samicu. Niti je pak takmac čistuncima i namćorima, cjepidlakama i zakeralima koji dušebriže o tovu i šopanju koejčime pomalo i u školi, pomalo i u crkvi. Probije li se ipak ta «krivo osumnjičena», sablažnjiva kultivacija do koga kroz sve moguće zamislive napasti virtualno iskipovanog meteža i sijaset rekvizita za efikasno ucmekati slobodno vrijeme, taman baš «kao lavež donesen vjetrom» onda ionako, sa Džamonjom ispljunimo: «ništa se neće i ne da promijeniti». Stoga su izdavačeve, koji je također i sam autor, kao i moje zebnje i bojazni pri odabiru maherskih priča načisto hipohondrijske naravi. Nermin Sarajlić