Knjiga od praha i snova

Pojava akademskog slikara Nijaza Omerovića u književnoj i kulturnoj periodici nije novijeg datuma. On se javljao sa pričama, esejima, feljtonima, pa i političkim tekstovima. Rukopis priča pod naslovom "Knjiga od praha i snova" čini se kao očekivano ishodište Omerovićevih spisateljskih nastojanja. I ne samo to... Ovaj rukopi na jedan novi način prečitava Borhesovsku poetiku, šireći bibliotečki labirint na Istok, a posebno prema sufijskom misticizmu. Omerovićeva "Knjiga od praha i snova" nedvosmisleno upućuje na ove uticaje što, inače, nije ništa novo, budući da sa Borhesovcima živimo već nekoliko desetljeća. Šta je, onda, novo? To da jedan pisac iz evropskog islamskog kruga otvara vrata zapadnog ekskluziviteta, da istočne teme zahvata sa, kako god to zvučalo, kolonijalne tačke gledišta. Istok preko Zapada saznaje ko je i šta je, jer zapadna medijska i kulturna nadmoćnost diktira tokove istine i vrijednosti. Nijaz Omerović, pak, ne pripada ni jednom, ni drugom svijetu u potpunosti, on je na kulturnom razmeđu i otud se njegovi uplivi u istočnu i zapadnu misao doimaju prirodnije i spontanije, nego kad nam ma koji zapadni pisac objašnjava egzotiku istočnih svjetova. Istok, kao potkolonijalno područje, koje svoju traumu živi i u kulturnoj stvarnosti, nije imao priliku da na ma koji način tumači Zapad, jer Zapad tumači i sebe i Istok. Nijaz Omerović nema postkolonijalnih kompleksa, i on u akcepciji ovih svjetova ima suveren i prirodan odnos, jer su ti svjetovi dio njega i Bosne u njemu. Dakako, ove bi se nijanse mogle iščitavati i objašnjavati na primjerima iz rukopisa, ali to zadovoljstvo treba ostaviti čitateljima.