Časovničar i sačasnici

Zbirka je, na izvjestan način, nalik na tipičan školski dan: pet časova i četiri odmora između časova. Formalna organizacija odnosno način na koji je Papo ‘podijelio’ svoju zbirku zapravo je vrlo zahvalna. Zahvaljujući njoj posve prirodno se kontrapunktiraju ‘ozbiljno’ i ‘neozbiljno’, ‘pouka’ i ‘zabava’, ‘rasprava’ i ‘igra’, a u tu se seriju dihotomija može uklopiti i ono kortazarovsko ‘plakanje’ i ‘pjevanje’. Već na samom početku, Papo nam otkriva vlastitu sklonost igrama riječi. Časovničar iz naslova nije, naime, urar, sajdžija iliti sahadžija, nego čovjek koji vodi svojevrsne časove u prostoriji zvanoj ćaskaonica. Ostali učesnici ovih ćaskajućih časova nisu, međutim, učenici nego sačasnici. Nema u ovoj zbirci predavanja tipa ex catherdra, svaki od pet časova je ustvari specifičan brainstorming. Svih pet časova su – na neki način – hajnrihmulerovski kvarteti: dramatske (i dramatične) rasprave časovničara i trojice sačasnika. Papini časovi tiču se – u najširem mogućem smislu – jevrejske tradicije. Tiču se zapravo Starog Zavjeta, tiču se priče o Avramu odnosno Avrahamu. Ovdje je možda vrijeme za podsjećanje na činjenicu da je Eliezer Papo redovito pisao za bosanskohercegovački časopis Abraham, časopis posvećen međureligijskom dijalogu među takozvanim abrahamskim religijama. Priča o abrahamskim religijama, priča o njihovoj međusobnoj bliskosti, priča o Sarajevu kao evropskom Jeruzalemu, priča u multireligijskoj toleranciji u Bosni i Hercegovini, u posljednjim je godinama izuzetno medijski atraktivna.