Zemlja noćnih iluzija

Nataša Glamočanin pripada mladoj pjesničkoj generaciji u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Banja Luci, nagrađivana više puta za poeziju, između ostalog i nagradom Zmajevo pero za ciklus pjesama. Ovo je njena treća samostalna zbirka u kojoj do punog izražaja dolazi njena izrazito lirska crta, osjetljivost na aktuelna zbivanja, ali i opšte svevremene teme............ Nataša Glamočanin ZEMLJA NOĆNIH ILUZIJA - poezija Bosanska riječ, Tuzla 2006. godine............ NAPIŠI MI PJESMU........ Poeziju, na neki način smatraju manje vrijednom od proze, i ta tvrdnja se može braniti ili negirati, možete se slagati ili ne slagati sa njom, manje je bitno. Istina je da se poezija drastično manje čita i da se knjige velikih pjesnika štampaju u dvjestotinjak primjeraka. I to je nešto što se može objasniti, možda ponajbolje tvrdnjom da su dobru poeziju uništili i degradirali loši pjesnici. To su isti oni pjesnici čija poezija je svrha sama sebi, i pjesme za koje ni sami pjesnici nisu sigurni šta su sa njima htjeli reći. Stoga se nemojte ljutiti na poeziju. Stvar je senzibiliteta, ili pak ukusa, čitajte ono što vam se sviđa a ne ono što vas iscrpljuje, zbunjuje i nagoni da knjigu zatvorite i odbacite što dalje od sebe. Pisanje je, pored duhovnog, za mnoge pisce i fizički rad. Valja sjesti pa napisati roman, golem je to posao. Sa poezijom nije tako. Ne može se prići radnom stolu sa namjerom da se napiše pjesma, ili može, ali je druga stvar na šta će ta pjesma ličiti. Stoga sam sklon vjerovati da knjige poezije ispisuju same sebe, pjesnik samo prenese, uobliči i odabere pjesme koje će objaviti; a ako ih ne zapiše kada mu dođu, neće ih ni napisati. Neke od najboljih pjesama sam napisao u snu, lijen da ustanem i zapišem ih, nesvjestan da će ih jutro odnijeti kao da ih nije ni bilo. Ovo je, dakle priča o poeziji uopšte, sa težištem na knjizi Zemlja noćnih iluzija, Nataše Glamočanin koja je osnovni povod sve ove besjede. Imaju knjige koje se čitaju svojom voljom, slučajnim izborom ili traženjem pisca, a imaju i one knjige koje budu pročitane na preporuku; moram biti iskren pa reći da sam knjigu poezije Zemlja noćnih iluzija pročitao i iščitao i opet joj se vratio, na preporuku, a bilo bi mi žao da nisam. U pitanju je jedna od onih bolno iskrenih knjiga koja poštuje samo svoja pravila, sama ih, dakle, stvara i zaobilazi istovremeno. Tvrdim to i ponavljam kao papagaj, da nema ženskih i muških knjiga, ženske i muške poezije, ženskog i muškog pisma, to su definicije pod kojima nam pokušavaju poturiti loše knjige kao kukavičije jaje, ne znajući valjda šta o njima da kažu pa ih djele na ženske i ko zna kakve sve podjele. Ni ovu knjigu, obimom neveliku ali sadržajem moćnu i bogatu, ne treba posmatrati kao isključivo vrijednu zbog toga jer je napisala žena, nego jer je u pitanju višeslojna, eruptivna, razorno dobra poezija. Nataša je čobanica sjenki, ona, po vlastitim stihovima, pjesme piše pogledom, ona piše netipične stihove i kada pita: kako si, šta ima novo, misli na nešto sasvim drugo. Ona ne piše svoje pjesme, to što čitate su riječi uklesane; u Natašinoj poeziji se ne ispunjavaju želje, ako se i ispune, ima to svoju cijenu. Ima tu i zaključanih pjesama, pjesama sa kodovima kojima samo Nataša zna riješenje, a običan čitalac se zadovolji tek lijepim stihom i umnim poređenjem koje krije riješenje šifre. U zbirci Zemlja noćnih iluzija izdvajaju se pjesme priče: Kratak zrak, Ribe u akvarijumu, Aroma časti, gospod u Bosni, Pisac, obavezno; Iz plemena željnog ljepote, Kako si, šta ima novo?, i druge. Te pjesme, pjesme pisane na takav način su meni drage, možda trun draže nego neke druge. Ako je proza obučen čovjek, dotjeran, sređen, poezija je čista golotinja, čak i onda kada se u nekima od stihova autor pokušava sakriti, plemenita, čista, iskrena, ali ipak takva da je ne može svako pokazati i dušom obogatiti. Definicije su u stvari lični pogled i nikako ne moraju da budu opšte mišljenje, možda je i bolje da nisu, bolje je da svaku pjesmu i svaki stih, svaki čitalac tumači i doživljava na svoj način. Tada i poezija postaje začudna, tada se i sam autor stiha zabrine oko toga šta je htio da kaže a šta je rekao i zaboravi početni impuls zbog koga je pjesma nastala puštajući je da živi za druge i u drugima. Tako je najbolje. Mehmed Đedović