Pozivnica

Knjiga Pozivnica Milike Pavlovića uputstvo za čitanje nudi kao sol i komad kruha, otvorena srca: uvodna i naslovna pjesma zajednički tvore ključ koji čitatelji obično i traže na tim koordinatama, i koji bez puno uvijanja objašnjava ono najvažnije za pristup djelu. Ljut sam na vranu koja otvara knjigu je popis svega što pjesnika nervira i muči u ovakvome svijetu, no brzo postaje jasno da ta ljutnja varira od mjerljive, ciljane (Ljut sam na sve, baš na sve/koji bilo šta rade u moje ime/bez mene ili bez moje saglasnosti) do egzistencijalne i metafizičke (ljut sam na magarca/ - trpi i ćuti kao mudrac,/ ja urlam kao luda; ljut sam što ni bog ni vrag/ neće da priteknu,/ neće da pokažu/ kako da opišem svoje naličje). Pjesnik tu određuje svoj idejni, moralno-estetski teritorij, i u isto vrijeme demonstrira kako planira s njim se uhvatiti u koštac. Kad kudi, on razdvaja besprizorno od razumljivog, ljudskog, ne izuzimajući ni sebe, i istodobno čitatelju na uvid podnosi svoju tonalnu ljestvicu, pokazuje kako zvuče ta različita nezadovoljstva. A kad se te njegove ljutnje malo pažljivije analiziraju, vidi se da se ne radi o nekome ko je od svijeta digao ruke, o nekome ko bespomoćno zapomaže ili izgara od bijesa. Ako se čita kao program, ili formalno-tematska odrednica, pjesma pokazuje namjeru da se sa pobrojanim komunicira, da se suprotstavlja, da se uvijek zahtijeva ono bolje, uz obavezni osmijeh autorefleksije na licu. Pozivnica na drugoj strani, koju Pavlović upućuje svojim još nenapisanim pjesmama, dovršava ideju odgonetanja svijeta iz pozicije poetske, lirske središnjice, i otkriva nam odakle ta vitalnost, ta odlučnost da se svijet uvijek iznova razumijeva i posreduje:samo bi me vi umijele provestipaklenim stazama,vi jedini moj Vergilije,sigurna kotvo moga trošnog čuna.Dvije pjesme, dakle, skupa precizno određuju lik pjesnika i njegov glas, prostor interesa i pjesničku metodologiju. Moguće je, jasno, prstom ubosti knjigu i drugdje, vrijednosti će biti iste. U Pozivnici nema apersonalnosti, raznorodnog višeglasja koje se odriče stava i pjesničkog Ja, nema mjesta za apstraktni diskurz. Pjesnik nam se često obraća izravno i uvijek, čak i kad je riječ o crtici i anegdoti, nekako jasno znamo koga čitamo. Ta direktnost jedan je od razloga zašto čitanje Pozivnice podsjeća na iskren razgovor i zašto je vrlo lako identificirati se sa njenim brigama i poukama. Lako je prepoznati sebe, druge i život uopšte u tom glasu, i prihvatiti njegove poetske uzlete i iskre mudrosti kao jednostavan, nepretenciozan dar. Pristupačnost i sigurnost glasa su od iznimne važnosti jer Pavlović od čitatelja zahtijeva da dijeli njegovu energiju i, ako već ne leksikografsko znanje i zamašno životno i poetsko iskustvo, onda bar neiscrpnu radoznalost. Knjiga putuje uzduž i poprijeko po svijetu, kroz istoriju i mit, od pjesama napisanih prije pedesetak godina do onih skorašnjih, i da nije tog osjećaja suputništva i osobne povezanosti, bilo bi lako ponekad osjetiti se izostavljenim ili jednostavno nedoraslim.Tematski lokus Pozivnice određen je promišljanjem svakodnevne životne mehanike i balkanskih političkih i (po)ratnih mora s jedne, i autorovim stvarnim i fiktivnim putovanjima sa druge strane. Pjesme rijetko sakrivaju svoja osjećanja; za raznorazne političko-birokratske klike nemaju ni izbliza toliko strpljenja i pažnje koliko imaju za dnevnu ezoteriju, za obične ljude i njihove živote. Treba pak napomenuti da je poezija koja kori raznorazne generale i političare i glupost onih koji su ih slijedili ili ih još uvijek slijede u Pozivnici s pravom zauzima istaknuto mjesto, i to ne samo zato jer je na Balkanu politika tumor koji se već više od dvadeset godina ne da odstraniti iz svakodnevnog. Pavlovićeve angažirane, “anti-“ pjesme posjeduju snagu i neposrednost zabilješke iz prve ruke i ubjeđenja koja su čista i neupitna, no ono što je za knjigu kao cjelinu još važnije je to da su uvijek iznad pamfleta, poetski dovršene, višeslojne. Takve pjesme u Pozivnici imaju težinu lirskog dokumenta, osobnog moralnog bilježenja političke stvarnosti. Uz to (zapravo nedovojivo od toga), Pavlović – kao Diogen koga pominje više puta – neprekidno traži čovjeka, i premda iznova dolazi do zaključka da ga se u vlasti teško pronalazi, doslijedan svome poetskom i ljudskom poštenju, pjesnik ne štedi nikoga, ponajmanje umiješani narod: Krtice podgrizaju naše Visove, naša uzglavlja,na naše rane bacaju se kamenom -nama otimlju vis, vama otimlju nas,vezuju nas za stub srama, bićete gomila bez zastave. (Krilati trougao) Razumljivo, neke od pjesama otvorenije i određenije iskazuju svoju netrpeljivost za vođe i sljedbenike (O nama i pobjedama, Ministarska sonata), ali politika i ratni ožiljci su svesprisutni, i može ih se nazrijeti gotovo neprekidno, kao pozadinu ili primisao, čak i u stihovima dnevničko-anegdotalne naravi (Subotnje šenje, Pobožni ateist). Pri dubljoj analizi tematske razlike zato uglavnom treba shvatati uvjetno; Pozivnica Milike Pavlovića funkcionira kao zaokružen poetski doživljaj baš zato što su njene sadržine i postupci tijesno uvezani oko snažne lirske jezgre.Uz politiku i političko, drugi takav objedinjujući atribut je specifičan način na koji se Pozivnica oslanja na mit i istoriju. Knjiga je puna božanstava, malih i velikih, antičkih heroja, vojskovođa, kraljeva i vezira, stvarnih i kvazipovijesnih ličnosti. To šarenilo, međutim, uvijek pronalazi vezu sa sadašnjošću, i motivima koji pjesnika istinski zanimaju. Kao što sa putovanja po svijetu uvijek svraća u Crnu Goru, Pavlović na isti način iz prošlosti bešumno prelazi u suvremeno; kad pomene svijet, pomene i Durmitor i Lovćen, kad govori o Aleksandru Makedonskom ili Heraklu, govori o sopstvenom poetskom trenutku. Pjesma U slavu Lutnji jasno podvlači formalni značaj tog procesa: Mit ne podnosi uzdu, njegov talas prelivazadate ramove i obale. Ideja, naravno, nije nepoznata, ali ono zbog čega u Pozivnici toliko blista je njezina primjena. Pavlovićevo detaljno poznavanje istorijskog i intuitivno razumijevanje mitskog mu omogućava da skokove od prošlosti do današnjice izvodi sa hrabrošću i gracioznošću bez kojih postupak izgleda naučen, posuđen. Primjera za to u knjizi ima gotovo ma svakoj stranici, ali jedan od najupečatljivijih je pjesma Zapadni Balkani, u kojoj Pavlović u svega nekoliko stihova izvodi prelaz od antičkog neba do balkanske sramote: Učinilo mu se da je Astreja, boginja milosti i pravde, ove noći odbjegla iz Crne Gore u bijele oblake, strepila je da joj se ne dogodiBukovica. Srećna bjegunica se na nebu pretvorila u zvijezdu, tu može zapjevati sevdalinku koju voli, na zapadnim balkanima nadahnuti saniteti pravoslavlja silovali bi je k’o Muslimanku. Na koncu, da se ne bi pomislilo da se radi o knjizi preozbiljnoj, zagledanoj jedino u visine i sivilo, neophodno je spomenuti humor kojim Pozivnica obiluje. Ima ga posvuda i u različitim oblicima. Pjesnik se nekad smije ludome svijetu, nekad samome sebi; smiju se cijele pjesme i smijulje stihovi, a skala tog osmijeha proteže se od jedva primjetnog pa sve do iza uha. U Frizuri, recimo, pjesnik prenosi smiješnu nezgodu jednog vatrogasca; Nemirno nebo govori o tome kako je jedan narod za ministra vodovoda postavio patku. Fijukanje i Moj Pentagon su vedar, dobrohotan osmijeh ponositog djeda... Vedrina je zapravo svjetonazorni kontrapunkt onoj ljutnji na vranu sa početka knjige, i čitatelj sa balkanskih prostora će je odmah prepoznati kao takvu. U Pozivnici, kao i u životu, ona je i pozadina, i nit smisla; i oslonac, i govor srca. I koliko god da knjigu čini slojevitom i pitkom, toliko i njezinog pisca čini cjelovitim, njegove impulse razumljivijim.Svaki zapis o Pozivnici Milike Pavlovića, pa i najkraći, obavezan je barem progovoriti o jeziku kojim je napisana. Gotovo od prvog slova čitatelj postaje svjestan da se radi o jezičkoj tvorevini koja crnogorsko i balkansko predstavlja u zvuku i boji visoke definicije. Bogatstvo tog jezika bruji i žamori u čitatelju dugo nakon čitanja, ne dozvoljava pjesmi da se zaboravi, da nestane, a vještina i preciznost kojim se tim bogatstvom rukuje postižu ono što svaka pjesma i svaki pjesnik priželjkuju: slike koje se iz Pavlovićeve poezije pamte, pamte se kao jezičke naprave, nov materijal nastao križanjem smisla i zvuka. Kako i dolikuje knjizi koja zahvata iz čitave povijesne dubine i geografske širine svijeta, jezik Pozivnice je šaren i raznorodan. Oslanja se na arhaizam i narodno, ali i na kolokvijalno i neologizam. Na prvi pogled se da vidjeti da je Pozivnica, između ostalog, i jedan od onih književnih spomenara koji svjedoče o odbacivanju stare kože jezika, tj. o tome koliko jezika nestane kad svijet postane malo suvremeniji. Sve je, recimo, više onih koji će danas posegnuti za riječnikom kada pročitaju “vreteno” ili “testija”. Ali, koliko ima knjiga u kojima se može naići na riječi kao što su “šljemtanjir” ili “predzorje”; koliko nas zna da se nešto može “opegaziti” i može li svemoćni internet otkriti šta su to “opiljci”, “ćinterac” i “tranje”? Pavlovićeva poezija, više od načitanosti, zahtijeva živu i nesputanu maštu, uho za muziku jezika i dar za čitanje poezije. Njegovo povjerenje u jezik i njegova poetska svojstva je takvo da ponekad i čitav značenjski ulog pjesme predaje u ruke jednostavnoj igri riječi: divljanje i divljenje,iako trajno zavađeni susjedi, uvijek se drže podruku.  (Kobno naj)No vladanje jezikom, poetskim, nediskurzivnim, nikad nije, i ne smije nastojati da bude potpuno, i Pavlović to zna; sporazum pjesnika i njegovog pisma u Pozivnici je ovjeren prozodijom koja je jednostavna ali i gipka, pragmatska. Pjesnik ne podliježe jezičkoj pohlepi jer vjeruje i zna da će mu iz svoje riznice jezik uvijek dati onoliko koliko je pjesmi potrebno, i zato je njegov poetski korak lak, nekompliciran. U stvari može se reći da je Pavlović, u tom smislu, svjesno na strani čitatelja o kome govori u pjesmi O žuborima:Čitalac ima pravo da se igra,da skita po tvojim brljotinama,da pretrčava prečicama preko stranice,da tumara tumara tumara - sve dok nađe ulicu i grmu kome leži zec.U dubravama jezika otkritivrt u kojem stanuju ptice,to je kao postati Kolumbo,i tek tada se može slušati melodija perja,tihi opojni žuborko iz fontane Trevi. Naravno, dobra poezija čini neprimjerenim baš takav govor o čitatelju na jednoj, i o pjesniku i jeziku na drugoj strani. U tome i jeste temeljna bravura Pozivnice: medijacija između svijeta i jezika, i jezika i čitatelja, izvršena je bez šavova i posve nehijerarhijski. Pjesnik je od tačaka tog kruga stvorio sretan i djelotvoran kolektiv, okupljen oko smisla i potrage za značenjem. I ako je sveobuhvatno jezičko tijelo Pozivnice, u svojoj bistrini i posebnosti, po sebi već zavidan ishod, njena toplina i ljudskost su ono što je uznosi do razine nezaobilaznog. U pohodu na poetske daljine pjesnik nikoga nije zaboravio ili napustio, ništa nije u žurbi pregazio. Odmjerenost ruke, glasa i uma u Pozivnici, uz sve epitete pjesničke hvale, stoga zaslužuje i onaj čiste, najveće ljudske mudrosti. I kad se čitaju, recimo, pjesme Filozofija utjehe ili Priča o luku, uistinu se ima osjećaj da se ispija stopostotna, destilirana mudrost.
Igor Klikovac,  London, 2012.