Potraga za sjećanjem

Ova sadržajna i zanimljiva knjiga sastoji se od osamdeset pjesma asimetrično podijeljenih u tri ciklusa, tematski nešto različita, ne previše, no stilski vrlo ujednačena. Već u u prvim pjesmama čestom upotrebom antiteze i oksimorona („nevina pogan“, „nemirno mirna“) pjesnikinja Behija Saračević razotkriva svoj hod po žici pjevajući o poeziji, oslobađanju duha i odbijanju klišeiziranog načina života. Jedan dio pjesama, iako napisan vrlo savremenim vokabularom, ipak je predominantno lirski nabijen i šalje univerzalne poruke dobrote, istine i ljubavi. U njima  se autorica obračunava sa intelektualnim snobizmom u kome se prije svega mrzi, upotrebljavajući oružje jednakog dometa. Iako se pjesmama determiniše kao zrela i energična osoba, kroz njene pore neprestano izbija čeznutljivost i nesputana maštovitost mladalačkog duha. Biba, u većini pjesama ove zbirke, poput vulkana iz kojeg svakog trenutka može izbiti usijana lava i žar, isijava ljubav i strast prema životu u njegovom esencijalnom smislu. Poezija se slijeva niz njene kose i buja svakim novim stihom, ne skrivajući pri tom imanentno ushićenje.  Poetsko stvaranje za pjesnikinju je jedina istinita. Pjesmama više vjeruje nego očima i samo s perom u ruci može ostati čista poput duše djeteta. Ona je očarana poezijom, pa svojim rimama daje natprirodne moći - njima otklanja „teško kamenje misli“ na svome zamršenom životnom putu.  S druge strane, ona podjednako uvjerljivo umije da zadrhti i zaplače „saplićući se o šapat“. U ovoj potrazi za sjećanjima, međutim,  traga se i za smislom postojanja. Spoznala je Behija da  „svijet je tama u oluji laži“, ljudi su obmanuti, nemoćni i izgubljeni u gustoj magli neistine: „Guši me drama apsurda,bremenite gluposti,i mrtva nadanja“„Noć u postelju liježe, sjedi na čekanju, pregusta je, taloži se u gar tišine,  i manje je od jedva...“ – ovakvim i sličnim gradacijama nam dočarava porast sveopćeg besmisla u jednom bajronovskom maniru savremenog romantičara koji je beskrajno senzibilan, ali isto toliko prkostan. Spas pjesnikinja traži u estetici riječi kojom će rasuti cvijeće po stihovima i zamirisati pjesmom. Osebujnim slikama i buketima metafora pjesnikinja oslikava sve svoje misli, emocije, proživljavanja i spoznaje. Grli ona pjesmu i pjesma grli nju, a svoju nutrinu pošteno i bez kalkulacija, manirom samosvjesne žene, podastire čitaocu.„Ko sam ja“, pita se ona i nudi odgovor: „Izlarvena iz pjesme, nad zemljom da širim polenov prah“, misija vrijedna njenih metafora koje se smjenjuju  neslućenom brzinom, poput vriska duše i razigrane misli. Behija Saračević poeziju i činjenicu da piše naziva traumom samogovora o neskladu svijeta i o traženju uporišnih tačaka u sebi. Ona je duboko svjesna da postoje energije koje svoj kreativni izraz dobivaju tek kada prođu kroz čovjeka te se u njegovoj duši, mislima i osjećanjima oblikuju. Iako se svim silama trudi iskazati nekada i neiskazivo, osjetiti tanani puls misterija makro i mikro kosmosa, ona nije pretenciozna, nego samo iskreno zapitana,  te u pjesmi “Upitnik”  sasvim jednostavno, a vrlo skladno, gotovo do perfekcije zaokruženo kaže i ono nezaokruživo: ”U meni je više života od ovog što živim.U meni je više poezije od ove koju pišem.”Iako autorica dobro osjeća okruženje, razlikuje virtualnu i pravu stvarnost, ona je u  pjesmama okrenuta prvenstveno sebi. Zamjenice “svoja” i “moja” pojavljuju se vrlo često i ako se treba naći kakva zamjerka ovoj poeziji, onda bi ona bila upravo u ovoj introspekciji. No, ona ne preslikava naslikano, nego pitanja i razloge traži u sebi i kroz sebe, pa je možda baš to ono što opravdava ovu začuđenost i zapitanost o tome šta pjesnički duh može pronaći u sopstvenoj intimi, naročito ako je do kraja iskren, a Bibinoj poeziji se mora priznati da je iskrena do kosti. To je zapravo vrlina koja je danas rijetka kao biserna školjka u podzemnom svijetu licemjerstva. U ciklusu “Nije lahko koračati u vjetru” pjesnikinja do kraja otvara vrata svoga srca i duše poezijom snova, gdje kroz svojevrsni dnevnik nutrine sažima refleksije svijeta. Ona uspijeva to  „prekobrojno siroče“ u sebi obojiti u ljubav, strpljivo i s puno milosti, jer nepatvoreno voli život i ljude. Nepobjediva je djevojčica koja hrabro podiže krila i pravolinijski leti ka nebu, pjesmom, igrom i radošću. Redaju se maštovite slike smjelo prekopavajući sopstvene dubine. Pri tom pokušava stići sebe: „Ja, presječena sjenka u ljudskoj ruševini“ ili „U neprolaznoj prolaznosti gužvam život“. Kroz ove stihove smjenjuju se bogati, baršunasti materijali i punokrvni damari. Pjesnikinja želi ići svojim putom i prkositi vjetru, makar i bodljikavim stopalima, samo „da ostane čovjek“. U posljednjem, trećem ciklusu, zatičemo povratak rodnoj grudi, svojoj ravnici, sjećanjima i nepoznanicama u i oko Semberije, Bijeljine, Drine, suočavajući se pri tom sa uspomenama na tradicijsko i porodično. Pjeva sentimentalne,  nostalgične rime dok „godinama raspakuje kofere“ jer ne želi prekinuti vezu sa rodnim krajem i nikada taj kofer, koji je veže za podneblje djetinjstva i mladosti, ne želi do kraja raspakovati i potpuno odložiti u novom svijetu, u daljini, u tuđini. „Niz moje lice tečeš, rijeko“ - stihom još jednom sublimirano kazuje o neprebolu koji nosi duboko u svojoj ženskoj i ljudskoj strukturi.Pjesnički jezik ove zbirke je književan, umjetnički, ne samo po načinu na koji se riječi upotrebljavaju i oblikuju stihove, po ukrašavanju govornog niza, po ritmičnom i na momente galopirajućem kretanju unutar pjesme, po književnoestetskom doživljaju u većem broju pjesama, nego i po njegovom značenju, poruci i pouci.Slobodnim stihom, tek tu i tamo koristeći rimu, Behija Biba Saračević oslobađa misao. Njene riječi niko ne mora dešifrovati, a njene brojne, na momente vrlo zgusnute metafore su svježe i nedvosmislene. Povremeno stihovi podsjećaju na neku baroknu, nakićenu sliku („Guši me prašina govora i zamrlo lice riječi“), te će precizni čitalac možda reći da su prenabijeni, no, naprosto, osjeća se ta iskrena i nezaustavljiva bujica koju autorica s nestrpljenjem želi ispustiti i koja se mora respektovati. Može se reći da je ova zbirka  „angažovana“ u smislu kritike nekih sveopštih pojava („Ne želim biti tetovirani mozak, aktuelna realnost bolesnog društva...“) nudeći pri tom  rješenje: ljubav, dobrota i istina. Treba, takođe, ukazati na avangardistički diskurs Bibinih stihova kojima ona podcrtava čest besmisao realnosti, pri tom hrabro raskidajući i sa „starom“ sobom. Ovaj poetski prvijenac se pojavio u zrelim godinama i zaljubljenici poezije će odmah prepoznati da je stigao nakon dosta iskustva sa pisanom riječi. U njemu je sabrana sva  Bibina ljudska širina, koja stojećki prihvata život u svim bojama i nijansama, ali ne odustaje da ga pjesmom i toplom iskrenošću svoje duše i srca učini boljim.
(Sarajevo, novembar 2012.)                                                         Jasmina Hanjalić