Moć Nemoći

Pjevao sam i ranije, ali nikad na ovakav način. I nikad tako nisam osjetio moć svoje nemoći. Kao da sam izgubio zvijezde moje trag. Kao da sam zarobljen među sjenke u hodniku sjećanja na prošlost, ni živ ni mrtav, opasno nemoćan. Borim se da ne raste korov i da surovo i bezlično doba ne zavlada zemljom koja život daje. Hoću da srećna budu djeca i da cvijeće cvjeta kao nekad. Hoću da dočekam sutra zbog nježnosti, zbog čednosti, zbog laskanja i zbog praštanja. Hoću li uspjeti ako ne znam da trnja se pazim? Vrijeme mi je neprijatelj snažan. Osjećam da u njemu aveti života i aveti smrti tvore crne tajne. Nade pomalo ima, ali se i ona na njih oslanja. Zato je moja nemoć rasla i stisla me među riječima. Onda se desio izliv nataložene gorčine, grcanje i bolno pražnjenje. Izašle su iz mene pogubne slutnje nesreće i opšteljudske izgubljenosti i ništavila, te reski okršaji sa zlom i mrakom, sa zabludama i raznim nedaćama. Dušu sam očistio. Mislim.