LATINO BIZANTINO

VELIKI PRASAK DARA

* * *

LEVANTSKI POETIČKI GEN

Možda je ovo utopija za kojom tragamo toliko bezuspješno,

ali ne kriti čka i nepoželjna u ideološkom smislu kao utopija više sile

koja ugrožava ideologije. Utopija nužnosti koja ne zahti jeva korekcije

jer ih nije moguće, niti potrebno izvoditi . Sve što je potrebno,

treba imati u sebi. Umjetnost jest traganje za utopijom kao ljepotom.

Utopija ljepote može postojati u tlocrtu. Utopija može biti

samo mizanscena koja nam je zadana i koja naše nerazumijevanje

čini nama samima i našem ti jelu neprihvatljivim.

Jest. Ne bi trebalo dirati lijepe i moćne vode. Ni igrati se

njima, ni biti nježan, niti grub, bešumno ih sjeći pramcem i veslom,

priječiti branom. U pljusku ispod vodopada i slapa šutjeti dok se

ne izgube svi drugi zvuci. Ali stalno vidimo kako vode nemilsrdno

geopoliti čki sijeku tlo kao teritorij ljudskog prokletstva. Una kao i

Kupa koju prima, ulaze Savi u sliv, ... otječu i Dunavom zajedno sa

Bosnom, Drinom i Moravom u Crno more kao dio stranih stranih

voda iz nedođije da se izbalansiraju na Bosporu i Dradanelima i uđu

u pun sjajni krug smisla gdje će naći zvijezdu Mediterana kao ideju

o Utopiji ljepote. Una je slika Utopije i u Pjesnikovom doživljaju.

Jedna Jedina Žena to može razumjeti i sačuvati za Vječnost prisustva.

Pjesnik je stvaran proti vnik gluposti ma koje nasrću. Gluposti

su ideološki ambiciozne i kao takve kriti čke/kriti zerske, proti

vnice ljepote i Utopije razuma imaju smisao zbrke. To kao stvarnosnu

činjenicu vidi i kada se dosjeća Vardara, Neretve, Krke i

Jadrana i njegovoga otočja.

Na Mljetu se fotografi ra za međunarodnu tjeralicu u punoj

visini od šest i pol stopa s licem koje je topografski naselila povijest

mada se dugo opiralo. Slika dolazi iznutra i pitamo se zar samo zato

služi vanjšti na?

* * *

Poezija je umnoženo komuniciranje Pjesnika sa Životom i

Utopijom kao osobnim realitetom koji mora postojati i ne može biti

laž. Ta multi plicirana djelatnost nikad nije saglediva u svim elementi

ma jer projicira raspoloženja tokom čitanja i tako – komuniciranje

s ljudima. Makar u krajnjoj instanci treba osim tematsko-moti vskog

kompleksa pjesme i Pjesnika, uvijek imati u vidu nepoznat broj

čitatelja i komplekse njihovoga reagiranja na pjesmu – sasvim

nepredvidive za pjesnika i pjesmu koji su proces komuniciranja otvorili.

Igor Divković je poznat, čitan, priznat i nagrađivan pjesnik,

sjajan čovjek koji nije dopusti o da ga to ponese i odvede u

nepredviđenom smjeru književnog oblikovanja i produkcije, igre

i konstrukcije, da ga učini medijem nagađanja koje producira

društvena sredina svojom prosječnošću. Igorove pjesme i knjige

pisane su istraživački promišljeno i ciljano na krajnje i samo njegov

način u formalnom i tematsko-moti vskom smislu. Tako je svaki

put i dosezao cilj, posti zao osobno ispunjenje u pjesničkom poduhvatu

iza kojega je stajao njemu svojstven rezultat. Igor Divković

nosi i njeguje visok ideal slobodne i inventi vno kreati vne osobe sa

snažnim smislom za sušti nu estetskog kao kao realne utopijske vrijednosti

Zato su njegove pjesme i knjige tako iscrpni sistemi

tematsko-moti vskih i formalnih mogućnosti ispred kojih se našao

i koji ga je pokrenuo u djelatnom smislu, osobnim individualnim

sposobnosti ma i zapažanjima izvan naslijeđenih prava i znanja i

okoštalih formi. Osim svega, Igor nije smislio tu stvar, ON je takav

čovjek mada se sti lske formacije mijenjaju.

Ustvari, Igor Divković dosljedno inzisti ra na drugačijem

doživljaju i shvaćanju svijeta, kulture i umjetnosti , pa tako i ljudskih

originalnosti : poezije, moći i talenata, pa i umjetničkih formi/

žanrova, prikladno emanirajućim fenomenima inventi vno

kreati vnih osjećanja u njegovoj osobi i zapažanju okruženja koje se

zatvara u ljušturama sjemenki.

Ustvari osjećanja i pitanja o čovjeku