Kad već postoji planina

Sedamdest i sedam izabranih pjesama vrsne pjesnikinje, jedne od najznačajnijih živućih u suvremenoj hrvatskoj literaturi, objavljeno je u ovoj izuzetnoj poetskoj zbirci. Pred čitateljima je knjiga koja nema slabih mjesta, koja pjesnikinju predstavlja u najboljem izdanju i koja, uz probrane kritičke osvrte istaknutih književnih kritičara (koje također donosimo na kraju knjige), Ljerku Car Matutinović visoko pozicionira u suvremenoj hrvatskoj lirici. Tamo gdje joj odavno i jeste mjesto.

KAD VEĆ POSTOJI PLANINA, TREBA PJEVATI

Ljerka Car Matutinović: Kad već postoji planina,

Sedamdeset i sedam izabranih pjesama, Bosanska riječ, Tuzla, 2013. Str. 117.

Pjesnikinja rijetke senzibilnosti, osebujna lirskoga glasa i široka raspona metričkih vještina, Ljerka Car Matutinović zaljubljenicima pjesničke riječi ustrajno odašilje nove pjesme, uglavnom onim redom kako i nastaju, da bi ih naknadno skupila i ukoričila u nizove poetskih zbirki, nanizavši ih dosad osamnaest ukupno. Neke su od njih tematski cjelovite, i takvih je najviše, a druge su promišljeni i organizacijskome postupku podvrgnuti izbori, kao što su na primjer zbirka Jabuka puno krilo (2007.) ili Zarobljeno tijelo i drugi soneti (2007.). A takva je i ova koju danas predstavljamo, zbirka pjesama Kad već postoji planina nakladnika Bosanska riječ iz Tuzle, objavljena u njegovu prestižnom nizu Suvremena poezija. Izboru pjesama dodan je na kraju izbor iz kritičke literature o pjesnikinji, popis glavnih njezinih zbirki i životopis te pogovorna Riječ urednika Šime Ešića, što zbirku čini domišljenim i pouzdanim vodičem kroz poetske svjetove Ljerke Car Matutinović.

Naslovljena naslovom jedne od ranijih pjesama – Kad već postoji planina – obuhvaća nova zbirka sedamdeset i sedam izabranih pjesama iz dosad objavljenih knjiga, pružajući nam kronološki markiran, a pomno probran uvid u ukupan dosadašnji pjesnikinjin opus od 1971. do 2012., u poretku koji nudi još jedan inovativan i pregledan presjek dosad ispjevanoga. Očigledno je, naime, da pjesnikinja tako bogata i raznovrsna opusa može čitateljstvu ponuditi više varijantnih izbora nego što je to dosad, iz ovih ili onih razloga, učinjeno.

Novi je izbor u zbirci Kad već postoji planina započet pjesmama sonetima O jednom čudnom svijetu i O gdje je širina mora u kojima autorica suptilnom senzibilnošću žene propituje ranjivost humana čovjeka uopće i svoju vlastitu ranjivost napose, u nemilu okruženju patnje, cinizma i poljuljanih vrijednosti, gdje je teško biti ispravan i dobrohotan čovjek. Ne ustručavajući se suočiti s intimom žene koja ispovijeda čežnju za ljubavlju i ljepotom kao jedinstvenim oazama harmonije i sreće, osluškuje ona istodobno i svoje unutarnje svjetove i ljudske glasove koji često ne znače »pruženu ruku« i prijateljski stisak. Ispjevala je Ljerka dosad više sonetnih ciklusa, pa i cijele zbirke (Odiljat se, 1983. i Bajkoviti soneti, 1988., na primjer), otpočetka usvojivši visoke metričke standarde i stroge sonetne stilističke zahtjeve, na kojima ustrajava i sa zavidnom ih lakoćom doseže. Prastari taj provansalsko-talijanski lirski oblik koristili su hrvatski pjesnici i starije i novije književnosti, osobito romantičari i modernisti, postmoderna ga je obnovila i iznova učinila aktualnim, a naša pjesnikinja talijanistica, kojoj je talijanska sonetna baština itekako poznata i bliska, u sonetu je, kolokvijalno rečeno, otpočetka udomaćena, te  svrstana među ponajbolje hrvatske sonetiste strogih antologijskih izbora.

Stoga i nije čudo što je njezina sonetna zbirka Odiljat se (1983.) dočekana unisonim pohvalama ukupne kritičke javnosti. A bili su mnogobrojni i uglednih imena. Prepoznali su u njoj veliku pjesnikinju burno pozdravljajući čudesnu magiju darovitosti iskazanu punom mjerom i u punome sjaju. Pridonijelo je dakako i to što najslavnija njezina zbirka, varirajući naslov kultne pjesme Hanibala Lucića – Odiljam se, moja vilo – budi snažne asocijacije na slojevite poetološke svjetove dubrovačko-dalmatinske pjesničke baštine, na stoljeća pjesništva usidrena u našem pamćenju.

Motivi i sadržaji njezina pjesništva tipično su lirski, emotivni i subjektivni, a među njima iz zbirke u zbirku dominira motiv ljubavi u najrazličitijim očitovanjima, od sentimentalnih i nostalgičnih do lirskome subjektu ili pak objektu žudnje okrenutih ironijskih tonova. Tu se iskustvom potaknuta iskristalizirala refleksija o krhkosti i nestalnost svagdašnje i sveljudske ljubavne emocije, o uzaludnosti svih snažnih, iskrenih osjećaja, gdje je ljubav čudan fenomen, jer uvijek izmiče u svoj nedohvatljiv i nedostiživ prostor. I tako poetski svijet naše pjesnikinje vazda ostaje otvoren punini osjećaja i čežnji, nasuprot hirovitoj, fluidnoj igri njihove neostvarivosti, a uvijek je poticaj njezinoj pjesmi i nadahnuće proizašlo iz spoznaje da života bez ljubavi za čovjeka nema, ili ako ga ipak ima, ispražnjen je od svoga najsnažnijega i najpotpunijega sadržaja.

Intenzitet i nezatomljena neposrednost osjećaja pokazali su se nepresahlim vrelom njezine inspiracije sve do danas, dok taži razumijevanje i prihvaćanje, suglasnu rezonanciju u ljudskim srcima za iskrenost koju neštedimice nudi u svojim pjesmama. Prepuštala se sve intenzivnije izazovima vlastitih nadahnuća, suočivši se hrabro sa samom sobom, s intimom žene koja ispovijeda vjeru u ljubav kao glavni, a gdjekad i jedini usrećiteljski cilj. U vremenima estetike ružnoga okrenula se ona starinskoj, vječnoj ljepoti i univerzalnim vrijednostima, pronoseći iz zbirke u zbirku magiju svojih maštovitih, inventivnih pjesama. Vjerna sebi iskonskoj, uvijek zanimljiva i inovativno darovita, ni u jednom trenutku nije dopustila da njezin osjećajni i misaoni svemir zagluši i preplavi kakofonija svagdašnjice i efemernih banalnosti.

I u najnovijim dvjema zbirkama, Uzmi me na oblaku (2010.) i Vrijeme punog mjeseca (2012.) iznova se potvrdila njezina nesvakidašnja i, čini se, neiscrpna stvaralačka energija, elokvencija i nepresušna, nepotrošiva vitalnost. Pokretana emocijama, utkiva ona odlike samosvojnoga  lirskoga »ja« u poetski bujne i iskustveno domišljene poruke za danas i za budućnost. Zna ona da je život »meštar od mučenja«, ali to ju ne prijeći radovati se proljeću i zelenilu, suosjećati s bližnjima i uvijek se iznova vraćati toplini djetinjstva, domu i moru i milozvučnom ča.

Zato su posebna lirska priča i u ovoj zbirci njezine čakavske pjesme, preuzete iz čak četiriju prethodnih zbirki Kanat slaji od meda (1987.), Čakavske versade (1993.), Jabuka na glavi (2001.) i Meštrija (2007.). Urednik ih je stavio pod naslov Ïma jedân ânjēl, a u svemu ih je deset, no svaka je od njih ili tankoćutno nostalgična ili pak iskričavo duhovita memoarska priča o zavičajnim krajolicima i ljudima, a osobito je dirljiva ona o najdražima kojih više nema (Su te ânjeli va svoju kumpaniju zēli tata mõj).

Mladenački zaigrana, radoznala i spontana, željna novih vidika na već viđenim obzorjima, neuništivo vitalna i raspjevana, našla se pjesnikinja doista kod kuće u dragim zavičajnim krajolicima i među svojim jednostavnim ljudima, gdje su neumitni zakoni prirode impresivniji od svih ljudskih briga. Nesputano je oživjela zavičajna sjećanja, igre po žalima i uvalama bezbrižnoga djetinjstva, psihologiju puka, jedan prisan, potonuli svijet, dragocjen i dostojan da ga se oživi i opjeva. I kako je započela nije se prestala vraćati korijenima i ishodištu, jeziku težaka i ribara, dragim uspomenama i vječnom moru, Mediteranu raskošnih slika, iskonu i kolijevci predaka – sigurnom sidrištu životodajne domaće riječi. Neumornim navraćanjem u zavičaj i djetinjstvo, u dragocjenu »kutiju uspomena« (Tadijanović), pronosi Ljerka svoj lirski solilokvij iz prošlosti u svoju i našu sadašnjost. A kada god pjeva najdražom joj, melodioznom crikveničkom čakavštinom o svojim primorskim ishodištima, uvijek je na neiscrpnom izvoru začudne inspiracije. Želeći je podijeliti i s čitateljima štokavskoga narječja, donosi uz svaku pjesmu hvale vrijedan, iscrpan tumač riječi.

Novi izbor pjesama Ljerke Car Matutinović, sadržan u knjizi Kad već postoji planina, preporučam ljubiteljima pjesničke riječi bez ostatka i svim srcem. Nedvojbeno je taj izbor reprezentativna suma poetskih uspona i mijena, transparentna ilustracija njezine pjesničke, odavno nam znane vrline. Ustrajno je pjevala željna novih stvaralačkih izazova, znajući da joj predstoji stalno uspinjanje životnom planinom, koju treba osvojiti, ali i zavoljeti, jer zato i postoji. A istinske poezije još uvijek željni čitatelji moći će se ponovno uvjeriti u izražajnu snagu i ljepotu njezinih pjesama, ali i u duhovitost i finu ironičnost nekih od njih. U vremenu kad su ljudski osjećaji obezvrijeđeni i prezreni, ona uporno pronosi svoj lirski kredo o ljudima kao osjećajnim i osjetljivim bićima, o životu i iznevjerenim nadama, o razočaranju i tužnim iskustvima, a ipak se ne predaje, svjesna da je život, usprkos svemu, vrijedno živjeti. Posvećena naporu da ga sagleda i s druge, ljepše strane, da svlada prepreke i uspone teško prohodnih životnih vrleti, iz bolnih iskustava skuplja pjesnikinja zrna mudrosti i spoznaje. Obogaćena i osnažena takvim kapitalom kreće u nova, još složenija i intrigantnija istraživanja poetskih tajni i čarolija – pjesnički i ljudski nepokolebljiva, neponovljiva i nepobjediva – sve dok joj iz neumorne poetske radionice teku čudesni slapovi novih pjesama.

U Zagrebu, 29. studenoga 2013.

Katica Čorkalo Jemrić