Jedna mala noćna (banjalučka) muzika

Ovu zbirku neobičnog naslova, s dodatnom informacijom o „dvadeset poema o ljubavi i jednom pjesmom očaja“, nudi nam starog, ali i bitno novog, bolje reći inoviranog, osvježenog, privlačnog pjesnika. U suštini je tehničko-stvaralački manir ostao isti, kao i u prethodne dvije zbirke. To je dobro, jer eksperimentisanje i improvizovanje u vezi s tim, moglo bi odavati utisak lutanja i nesigurnosti. U Hodžićevom primjeru nema govora o toj vrsti nepouzdanosti. Ne, njegov stih je još sigurnije britak, eliptično efektan, snažan i gorljiv. Kazuje jasno, ne ostavlja nimalo prostora za nedoumicu ili dilemu, vezan je za autora, za njegov subjektivan stav, doživljaj, utisak...

Zlatko Dukić


Knjiga pjesama Migdata Hožića Jedna mala noćna (banjalučka) muzika nije neobična samo po svojoj formi – po vretenastim oblicima svih njegovih lirskih zapisa, „nacrtanih” lomljenjem stihova do njihovog najsitnijeg sastojka – veznika, nego i po mnogo čemu drugom. Najprije po tananom osjećanju ljepote u slikama naslaganim u sjećanju – svojevrsnom albumu uspomena, umotanim pažljivo u zavičajnu toplinu i nježnost, u ono drago, “zlanto doba nepovratno”. U njemu – tom dobu koje se neprekidno, kao lajtmotiv, obnavlja u pjesnikovom sjećanju – na javi i u snu – dogodilo se sve što je vrijedno za jedan život, sve zbog čega ima smisla biti na ovom svijetu: i rođenje, i odrastanje, i briga i tuga, i radost i ljubav, (narocito ljubav!), dakle – sve što jedan život čini punim, važnim, smislenim. Te zavičajne slike, to parče neba koje se prvi put vidjelo nad kolijevkom, taj šum zavičajne rijeke, taj grad sa svojim ljudima, alejama i parkovima, sve je pjesnik, brižljivo i pažljivo upakovano u dušu, prenio na drugi kraj okeana, u drugi, tuđi svijet, da bi taj dragocjeni zavežljaj povremeno, kad mu je najteže, mogao otvoriti i zastati nad njegovom ljepotom.
Migdat I. Hodžić nema neko zavidno pjesničko iskustvo i rutinu – ovo mu je tek treća zbirka pjesama, ali posjeduje unutarnju snagu čiste ljubavi i nataloženog „očaja“, koje su jednom morale izbiti na svjetlo dana i prostrijeti „ono malo duše“ po bjelini papira. Migdat je to učinio iskreno, manirom vještog versifikatora i stoga se možemo pouzdati da će ova zbirka naći mnogo svojih „istobolnika“ i biti rado čitana. A šta se više od toga jednoj knjizi može poželjeti?!

Šimo Ešić