IZVAN GRANICA

„Postati pjesnik može samo onaj koji je i sam pjesma po unutarnjem duševnom pozivu, onaj koji se opredijeli za duhovni život i odrekne se mnogih ovozemaljskih površnosti prolaznih zadovoljstava. Jer poezija traži posvećenost uz onaj potrebni talenat, traži mjesto i ljubav čiji su prostori beskonačni, kako to potvrđuje dosadašnja historija poetike, još od prije one slavne Sapfo, i od nje na ovamo. Tako bih počeo ovaj esej o poetici bošnjačke pjesnikinje iz

prvog kruga onih pjesnika kojima se uz pjesničko  ime dodaje atribut Laureatus. Hankuša Fehimova Hamzagić ispisala je takve vitmenovske, karlsandbergovske, borheovske stihove, sa poetskim zanosom kjerkergorske filozofije opisivanja onog skrivenog Čovjeka u Čovjeku.

Otmjeno i dostojanstveno pripovijedanje o unutrašnjem latentnom životnom događanju, kako se to čini manirom naslijeđene plave krvi, u diskursu u genima Hamzagića. Knjige su savremenog evropskog pjesničkog izraza, poetsko djelo moderne strukture i sadržaja tema iz svakodnevne realističke sfere i

one psihološke vokacije koja uokviruje meditativni svijet pjesnikinje sve u Magični realizam. Koliko mi je poznato, Hankuša je prva koja je ovu neobičnu sintagmu upotrijebila kao oznaku poetike unutrašnjeg traganja za ljepotom u stihovanim pričama koje se strukturom približavaju poetskoj prozi. Hankušin stil et l´home afirmiše se u njenoj poetici, savremenošću i orginalnošću. Otuda i ona prozna liričnost, i ono neutralisanje granica između pjesme i proze, činjenje da govor bude sažet, sadržajan, jasan, u funkciji epskolirskog sadržaja, čak i sevdalinski determinisan. Ponovo interpretirajmo Arlingtona, o Witmenu: Pisali pjesme, na kamenu ili pjesku, pišemo ih za svagda... Hankuša F. Hamzagić je pjesnikinja posvećena ljepoti unutrašnjih dimenzija, znacima i tajnama riječi; „izvan granica” – ka vrhu.

Alija Džogović, akademik