Iza minule vatre

Tek što se svojom knjigom karizmatičnog naslova „Moć nemoći“ otisnuo prema čitaocima i zaljubljenjicima u ljepotu i snagu poetskog govora, Fehrat Hrustić nas iznenađuje svojim novim poestkim rukopisom Iza minule vatre. Odmah da kažem – riječ je o veoma prijatnom iznenađenju. Koncipirana u pet poglavlja, ciklusa, ova knjiga nastavlja pjesnikovo portretiranje duše, ali šireći tematski i motivski vidokrug, bruseći misao i pojačavajući intenzitet osjećanja spram ovovremenih pojava i spram, u sebi i oko sebe, viđenih slika. Potvrdio je Hrustić na taj način osvojen i usvojen vlastiti poetski izraz i, rekao bih, izdigao se do mudrosti duhovnog kroničara. I da nam nije napomenuo na početku knjige u obraćanju svom čitaocu, lako je prepoznatljivo i poslije čitanja se ne možemo oteti utisku da je „sva svoja htjenja, drhtaje, želje i sjete utkao u svoje stihove“, da je ova knjiga, u stvari, uranjanje u smisao života, potraga za lijepim i pokušaj reinkarnacije ljepote ugasle u okrutnosti svakodnevice, ovakve kakva nam je nametnuta. Da je to zadnji pjesnikov pokušaj otkrivanja nade i sna za koji se čovjek može uhvatiti sa sigurnošću da mu neće iskliznuti iz ruke. Osjeća se u svakoj pjesmi duboko proživljeni i osmišljeni život osviješćenog čovjeka, snažnog intelektualnog duha, bez lažne čedne i otmjene suzdržanosti. On vidi sve u plamenu i vatri, (U očima mojim / vatra / bol gvozdeni / rasplamsava) i riječ je njegova vrela i sposobna da opeče, ali ne da bi nanijela bol, nego da osvijesti i osvijetli, da ukaže i pokrene da „strasno zašumi u sjenci čežnje kroz mrak dugi“. Hrustić hrabro priznaje da u stihu vidi pravo bogatsvo i spas. Jer stih je mnogo više od običnog zapisa. Nije to samo trenutni ovovremeni znak, nego i vječno vlastito imanje i bogatstvo. On zato piše, jer zna da i iza minule vatre, u pepelištu, pjesma može vratiti sve: i kuće, i mjesta, i izgubljene predmete, i prijatelje, i – ljubav. Ljubav, koja je za ovog pjesnika filozofija opstanka ljudske vrste. (Jer pjesma inače mržnju ne podnosi). Uz ljubav ide sve, snovi, najprije. A Hrustić umije sanjati i poznaje vrijednost i neophodnost snivanja. Njemu je san utočište, oaza, sklonjeni intimni nedodirljivi kutak. Uz ljubav ide i radost. Hrustić je u ovoj zbirci osjeća i bilježi intenzivno, ali samo u rijetkim trenucima predanosti svojoj intimi. Jer, i u našem svakodnevnom životu je sve rjeđa, sve nevidljivija, sve varljivija. Time, valjda, i dragocjenija. Ali, zato, mnogo bolje poznaje značenje suze, koja, također, neodvojiva od ljubavi (plakala je / u ruhu čistom / bijelom). Kod njega je i zrno pijeska u oku “isprano suzom teškom”, čovjekov hod “slabo se čuje” i vid zbog toga “postaje nerijetko mutan”. Naročito poslije svekolikog stradanja, kada se ognjište napušta “s posljednjim kapima suza” i kada su “oči tugom ocrtane nalik na suze”. Još jedan motiv snažno je izražen u ovoj zbirci. Motiv svjetlosti. Hrustić je u toliko situacija naslućuje, priželjkuje, pronalazi, ističe je i stremi ka njoj, u toliko metafora je svjetlucava, iskričava, duhovnom oku vidljiva, da se sav njegov pjesnički svijet doima kao žarište snopova svjetlosti. Žarište toplo od njenog zračenja i značenja. Ta dionica Hrustićeve zbirke govor je o putu duše, utjelovljene kao propstor svjetla protiv prostora tame. U ovom slučaju, riječ je o intelektualnom svjetlu (uma i razuma) kojim pjesnički svijet uposebljuje i rasvjetljava duh. Bitna odlika Hrustićevog pjesničkog postupka je konciznost, krajnje ekonomiziranje s riječima. Ona je bila izražena i u prethodnoj zbirci Moć nemoći, a ovdje je još vidljive izbrušena, mjestimično dovedena gotovo do izraza bliskom haiku formi. Misao je, uz rijetke izuzetke, uglavnom uhvaćena u hiperkoncizne pjesničke tvorevine. Ali u njima je, kao u orahovu ljusku, sabijeno obilje značenja, sačuvan i pohranjen bogat sadržaj, u koji se duboko da uroniti. Hrustić njeguje savremen izraz, ne podliježe tehničkim pretpostavkama pjesme, ne prihvata nikakve krute zakonitosti, ali i od međusobno nejednakih stihova maestralno gradi gotovo savršeno oblikovanu ritmičku strukturu. To, također, doprinosti da se ne možete oteti utisku da Hrustić u obje svoje knjige, u stvari, ispisuje uvijek jednu pjesmu, postupajući poput filozofa koji se obraća ljudskoj svijesti i savjesti, tražeći odgovore na vječna pitanja o smislu ljudskog života, o svjetlosti, ljubavi, o patnji, o nadi, o vatri i o iza vatre, o suzi i radosti, o zločinu i kazni, o Svemu i o Ništa. No, valja kazati, a nije manje važno, da misao kod Hrustića u ovom rukopisu ne preteže nad pjesničkim ostvarenjem. I, na kraju, ako bismo pokušali definirati poetski postupak u zbirci Iza minule vatre, najbliža definicija bila bi da autor gradi duhovno pjesništvo na putu očuvanja i spasavanja vlastitosti, da gradi osobenu vlastitu kosmologiju, vlastitu metafiziku, nastojeći se približiti negdašnjem idealu kultnog statusa poetske riječi. Sve rečeno, svakako je i dobar razlog da se ovoj knjizi omogući put do čitalaca, do njihovih, ovakvom svakodnevicom, podobro načetih duša.