Apsolutno relativno

Igor Divković je ne samo pjesnik snažnog dara, nadahnuća i sposobnosti proniknuća u ljudsko biće i njegvo žiće, misao i svijet koji ga okružuje. Divković je moćna ljudska i duhovna i emotivna konstitucija koja radi bez zaustavljanja na magistralnom pravcu osvješćivanja čovjekovih znanja o sebi i svijetu, dakle – antropologijski.

U svojim pjesmama, Igor Divković interdisciplinirano otvara i proširuje svoje i naše vidike o Životu i Planeti. Sve postoji samo zahvaljujući njoj. Ali i Ona ovakva – zahvaljujući Nama. Sve manje gostoljubiva. Ovome se u izvjesnoj mjeri suprotstavlja psihoanalitička kritika koja ne prihvata čovjeka kao arbitra, samosvojnog i autonomnog, svjesnog subjekta koji je u stanju da sam sebe shvata i svjesno kontrolira, jer, Freud je pomjerio i čak obezvrijedio, ranije granice između normalnog i patološkog psihičkog u čovjeku, jer, to je proizvela kultura, civilizacija i epoha u civilizaciji koju je gradio. Tanku, crvenu liniju razdvajanja – označava nepoznavanje i određeno maskiranje podsvijesti, neodgovornost i laganje samome sebi.


Atif Kujundžić