Po čemu pamtite djetinjstvo? U čemu je čarolija te divne riječi, koja traje kao period, najduže u našem životu?

Čim sam prvi put progledao, ugledao sam moje drage rodne Breze. Njive, šume, voćnjake, potoke, zatalasano obrežje između Konjuha i Majevice. Šta drugo raditi u takvoj ljepoti – nego voljeti. U šta god pogledaš – zaljubiš se. Pogledaš brezu – zadrhtiš kao breza, pogledaš jabuku – zarumeniš se kao jabuka, pogledaš krušku – sav se istopiš od miline, kao kruška u ustima, pogledaš dunju – duša ti na dunju zamiriše. Pogledaš Lucu – i ništa više ne vidiš! Joj, ta Luca! Ljudi moji! Sunce je čekalo da ona ustane, pa je tek onda izlazilo iza obronaka Majevice. Kad ona prolazi kroz selo, i ljudi, i cvijeće, i drveće se okreće za njom – svi postaju lucokreti. Čak i suncokreti zaborave gdje je sunce – okreću se za Lucom. Eto, pamtim takve i slične sitnice, koje su iz te perspektive izgledale ogromne i životno važne, a danas se od njih može napisati duhovita priča, kao što je moja „Prva ljubav treći put“. I čarolija je upravo u tome, u tom pomjerenom uglu iz kog se posmatrala stvarnost.

 

Koji motivi su najjači zbog kojih pišete tako dobro, i opstajete tako dugo, kod čitalačke publike?

Moja unutarnja potreba da podijelim osjećanje, zapažanje, sliku, priču ili iskustvo, da to nekome ko raste i otkriva svijet bude od koristi. Ako je tuga, da je makar prepolovim s nekim, ako je radost da je udvostručim ili ustostručim. Sve lijepo, pametno i dobro što smisli i uradi bilo ko na ovoj Planeti za mene je opšteljudska korsit. A pisanje je jedan lijep način da se prošljepša ovaj naš nesavršeni svijet. Najjači motiv mi je, dakle, da se pronađe neka srodna duša i da se u njoj probudi neko zaspalo zrnce dobrote.

Kada i kako se osjećate kao pisac, a kada kao čitalac dok pišete?

Zanimljivo pitanje. Nisam o tome razmišljao. Dok pišem, sav sam posvećen tekstu, sav u nastojanju da što vjernije prenesem onaj titraj koji je neposredno bio povod za pisanje. Tražim prave riječi i tada se, valjda, osjećam kao pisac, kao tragalac za nečim što će nastati iz „ničega“ ili iz „nečega“. Možda dok popravljam napisano, dok uređujem i „glancam“ tekst, unoseći ga u kompjuter, možda se tada osjećam kao čitalac, jer tražim „ono nešto“ što me je kao pisca potaknulo, kritički promatram, otkrivam slaba mjesta i nastojim ih otkloniti. Nekad je to jednostavno, lako i brzo, nekad prava muka.

Koji je najbolji put da knjiga dođe do čitalaca?

Ako govorimo o mom iskustvu – najbolji (i meni najdraži) put je lični kontakt pisca s publikom. Ali, to je i najsporiji i najteži put za knjigu. Ja se rado susrećem sa svojom publikom, velik broj svojih knjiga lično sam potpisao i time, čini mi se, učinio da te knjige imaju dodatnu vrijednost – vrijednost dokumenta, uspomene, posebnog poklona. To su knjige koje se sigurno pročitaju i koje se čuvaju godinama poslije. To je ono za što je uskraćena elektronska knjiga, jer ona nikad ne može biti predmet koji se daruje, lično potpisuje, uručuje iz ruke u ruku. Ali, ovaj put za knjigu nekad nije preporučljiv. Jer, ima pisaca koje je bolje samo čitati.

Kakva je budućnost izdavaštva u današnje vrijeme kada su čitaoci i mladi i stariji u društvu smart telefona, tableta, laptopa?

Zabrinjavajuća. Ali, ne mislim da je to zbog tih pobrojanih tehničkih dostignuća. Prije bih rekao da je sistemski poremećaj ljestvice društvenih vrijednosti doveo do svekolikog urušavanja društvenog standarda, normi ponašanja i kulturnih navika, pa je i odnos prema knjizi tako jezivo loš. To se naročito odnosi na Bosnu i Hercegovinu, koja je i kao država neuređena i prekomplikovana, osiromašena i pokradena, pa u tom siromaštvu, kao u svakoj nepogodi, najprije nastradaju najnježnije biljke. A knjiga je jedna od njih.

Ilustracije, koliko Vam znače? Da li one uvijek mogu da prenesu onu skrivenu poruku pisca?

Ilustracije za knjige namijenjene djeci, veoma su bitne, naprosto su neizbježne. Jako držim do toga, jer je i likovno oblikovanje knjige vaspitavanje i odgajanje mladih u duhu lijepog. Prava, dobra ilustracija ne treba da bude puko prenošenje slika koje nudi tekst. Ona mora da bude nadgradnja teksta, da otkriva nove puteve, nova tumačenja, nove mogućnosti čitanja. Ako je pisac rekao „lisica“, onda ilustrator mora da naslika njeno lukavstvo, njen karakter, ako je rekao „ptica“, on mora da slika njenu pjesmu. To je pravi odnos teksta i ilustracije i to garantira djetetu kompletan umjetnički doživljaj. Među mojim knjigama takva je knjiga „Kako se crta sunce“, koju je likovno oblikovao Tošo Borković i moja najnovija knjiga „Olovka pustolovka“, koju je oblikovala mlada darovita Ivana Ćurić.

Kada knjiga postane film; dobar ili loš – česta su razočarenja, jer je verzija knjige puno bolja. Koje je Vaš stav po tom pitanju?

To su dva različita medija i ne treba ih na taj način upoređivati. Vrijednost dobre knjige je u tome što svaki čitalac, čitajući je, stvara svoje slike – „režira svoj film“, a film već doživljenu (pročitanu) priču priča drugim izražajnim sredstvima, koja mogu biti (uglavnom i jesu) i mnogo uzbudljivija i spektakularnija nego što je tekst. Ali taj doživljaj u intimi druženja s knjigom i taj „film po našem scenariju“, nekako uvijek prevagne na stranu knjige.

U  Regionu uvijek pratite sajmove knjige, koji je po Vašem mišljenju najuspješniji?

Beogradski je i najveći i najživlji – dakle, i najuspješniji. Ali za mene, kao izdavača, glavni sajam je sarajevski, jer se tu pokazuje ukupna domaća godišnja produkcija, pred domaćom, bosanskohercegovačkom čitalačkom publikom, koja je za mene, kao izdavača, pa i kao pisca, najvažnija. Volio bih kad bi i domaćoj publici domaći autor bio makar toliko važan kao strani.

UNESCO je 2004. proglasio grad Edinburg za grad književnosti. Kakav je Vaš stav o tome? Da li bi trebali organizacione strukture više raditi na tome, da se takve manifestacije provode i u manjim gradovima?

Lijepa je to inicijativa i UNESCO je imao argumente i posve dobre namjere oživljavajući tu ideju. Ali, u pravu ste – zašto samo Edinburg?

Organizator ste divne manifestacije „Mali princ“. Kako je sve počelo i u kojoj je sad fazi manifestacija?da li prerasta u nešto još veće? Kakvi su planovi?

Ideja o pokretanju Međunarodnog festivala „Vezeni most“, zapravo je nastavak priče o manifestaciji „Oktobarska poetska drugovanja“. Samo sam, zbog raspada divne zemlje, Jugoslavije, neke programske detalje morao prilagoditi novonastaloj geo-političko-kulturnoj situaciji. Opredijelio sam se na okupljanje najboljih dječjih stvaralaca sa bivšeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezičkog prostora, jer je komplikovano birati najbolju dječju knjigu s područja gdje je potreban prevodilac. Ustanovio sam nagradu, kojoj sam dao ime „Mali princ“, po imenu svjetski znanog i omiljenog simbola, ne samo dobre dječije literature, nego prijateljstva, ljubavi i razumijevanja, dobra uopće, okupio svjetske ilustratore i druge umjetnike čija je umjetnost namijenjena djeci i sklopio program po kome je „Vezeni most“ jedinstven festival na području Bosne i Hercegovine i jedan od značajnijih i najoriginalnijih u regionu. Kroz trodnevne programe prođe mnogo umjetnika i mališana, sve pršti od kreativnosti, duha, ideja, talenta, radosti… Jedna predivna priča koja spaja rascjepkan kulturni prostor, pomaže da se bolje upoznamo, upoređujemo, takmičimo, ali radujemo i tuđem uspjehu. Jer knjige i pisci ne poznaju granice, zadaća im je da spajaju ljude, razvijaju prijateljstva, šire ljubav i dobrotu. Da nas uče međusobnom razumijevanju i prihvatanju drugog i drugačijeg.

Festival je u uzlaznoj fazi regionalnog prepoznavanja i šire afirmacije, a u planu nam je da pokrenemo ediciju nagrađenih knjiga, da ih objavimo i u Tuzli te da dobitnike nagrade „Mali princ“ predstavimo u sve četiri države – učesnice, pa ako uspijemo i šire po Evropi. To bi i festivalu dalo novi oblik cjelogodišnjeg života i, naravno, afirmiralo bi njegove učesnike i programe. No, sve je to povezano s koštanjem, a lokalna zajednica, mislim prvenstveno na Grad Tuzlu, uporno se i veoma nekorektno izmiče, iako se sve što festival čini i znači vezuje za ime našeg grada, dajući mu ulogu regionalnog centra dječije literature.

Koliko ste za ideju biblioteke na ulici ili općenito koliko ste za udomljavanje knjige?

To je prelijepa ideja koju sam doživio u nekim njemačkim gradovima – djeca i ostali stanovnici svakodnevno, kao na telefonsku govornicu, dolaze uzimaju nove ili vraćaju posuđene i pročitane knjige, ili donose svoje kao dar. I ja sam ostavio nekoliko primjeraka svojih knjiga, toliko mi je to nekako bilo prisno. Već zamišljam te svoje buduće, potpuno nepoznate čitaoce i vidim čuđenje u njihovim očima i osmijeh na licu. Ali ta ideja je moguća u uređenim zemljama, u kojima je čitalačka kultura i svijest o čuvanju javne svojine na visokom nivou. Kod nas bi to, bojim se, drugi dan bilo razvaljeno, pošarano, zapišano, knjige bi bile razbacane po trgu na kome bi se to postavilo. Probali smo jedne godine postaviti na korzou drvene kućice u kojima smo tokom dana nudili knjige, a uveče su bile zaključane. Treće večeri su već bile pokidane daske (nekome su zatrebale) i odustalo se od te lijepe ideje. Da bismo bili dorasli takvim i sličnim projektima, potrebno je mnogo raditi s djecom u kući. Od najranijeg doba. Dijete treba da raste okruženo knjigama, da su mu one svakodnevno pred očima i na dohvat ruke, da dijete ima svoju kućnu biblioteku, SVOJE knjige, da mu budu pomiješane sa igračkama,da ih viđa u rukama roditelja. Iz te potrebe nikla mi je ideja edicije „Knjigometar“ – u kojoj smo za tri godine u bosanske kuće i stanove unijeli oko 6.000 „Knjigometara“. Za one koji još ne znaju – „Knjigometar“ je kutija dužine tačno jedan metar u kojoj je upakovano 10 dječijih knjiga. Dakle, to je šest hiljada metara knjiga, šest kilometara, 60.000 knjiga! Ito, ne bilo kakvih, nego najboljih bosanskih autora i svjetskih pisaca za djecu.

Koliko je za čitaoce važna Metafora „Okreni novu stranicu“ kako je objašnjavate?

To je veoma inspirativna metafora, optimistična, pokretačkom snagom vuče naprijed, podstiče na novo, neotkriveno, nepročitano, nedoživljeno. Ostavlja iza sebe svaki oblik neuspjeha, obećavajuće vodi ka popravljanju stanja, ka boljem, ka uspjehu.

U kojoj mjeri život objašnjava knjige?

Ja bih prije rekao da život piše knjige, a knjige objašnjavaju život. Ali i način života, i naše životno iskustvo počesto može biti tumač, potvrda da je knjiga opće dobro neprolazne vrijednosti i nezamjenljiv vodič na putu prema duhovnom sazrijevanju i konačno – prema sanjanoj ljudskoj sreći.

Da li smatrate da se danas knjiga daleko više promovira putem elektronskih medija nego što se čita?

Mislim da u tome ima istine. Elektronski mediji su brz, dostupan, jednostavan i efikasan način promoviranja, koji ne košta ništa. Ali nisam siguran da je ta činjenica pokrenula val novih čitalaca. Čak mislim da je sve više onih koji pročitaju samo informaciju o knjizi i time zadovolje svoju čitalačku radoznalost.

Da li ste za knjigu ili elektronsku verziju knjige?

To me ne treba ni pitati. Ja sam starinski čovjek, volim sve po tabijatu, volim se rukovati, opipati, pomirisati, staviti pod pazuh ili pod glavu… Samo vruć hljeb ljepše miriše od svježe odštampane knjige. To sam naučio i svoje unuke. Filip ne da da mu se dotakne njegova tek kupljena knjiga. Pita me jednom, kad sam posegnuo za njom: „Jesi li oprao ruke?“. Pitam ga: „Zašto?“. Kaže: „Da mi ne pokvariš miris knjige“.

Šta Vam znače svi likovi u o kojima pišete?

Ja sam, po vokaciji, pjesnik. Manje je likova, više emocija i slika u mojim knjigama. Ali, neke moje knjige su posvećene i dragim likovima. U „Rudarev kućerak“, na primjer, sabrao sam drage ljude koji su mi djetinjstvo učinili lijepim, pa sam ih smjestio „pod krov“ svog Kućerka, udomio ih puna srca, u želji da im uzvratim svu toplinu i dobročinstvo kojim su me zadužili i u nadi da sam to umio iskazati. I moja pretposljednja knjiga „Dan kad mi je rođen prijatelj“, sva je posvećena ljudima koji me okružuju i koji mi nešto znače. To su, u stvari, portreti mojih prijatelja, male ode prijateljstvu, koje nam se sve više iz života premiješta u virtuelni svijet, na društvene mreže. A ja bih želio da ga vratim u stvarni život, gdje mu i jeste mjesto.

Koja je najvažnija životna lekcija koju ste naučili kroz godine iskustva?

Sve prolazi i proći će. Nažalost, prebrzo.

Jeste li ikad poželjeli da se bavite nekim drugim zanimanjem?

Jesam. Davno nekad, žarko sam želio da budem učiteljica. Ni danas ne znam kako mi to nije uspjelo.

Kao uspješan suprug otac i djed ispričajte nam, kako izgleda Vaš dan proveden u krugu porodice?

Kad je Isak tu, onda se zna: isprobavamo sve njegove igračke, sastavljamo, rastavljamo, kobajagi se svađamo – idemo baki na živce. Onda sam strašni zmaj, a on Zmajček s čarobnim papučama. (Baki joj više idemo na živce). Poslije, da popravimo utisak,  pomažemo baki spremiti ručak, pa se valjamo po krevetima i gađamo jastucima. I baka mora s nama. Čitamo priču o jastucima iz „365 najkraćih priča“ili nešto drugo iz „Kefalice“. Onda ručamo, pa idemo u šetnju do teta Jasne i čika Dragana, usput svratimo na dječije igralište, na ljuljaške, mrežu i tobogan, a onda u trafiku po žvake s okusom „vasermelone“ (lubenice) i „klajninghajt“ (sitnicu). Onda se u stanu igramo žmire, pa điha, điha, (u kojoj sam ja, naravno, konj), pa onda slažemo puzle i bojimo priču iz bojanke. Ili crtamo baku kako razvija pitu. Onda s bakom mijesimo palačinke i ja bezuspješno pokušavam da pregledam prispjelu elektronsku poštu, jer, kad je Isak tu, onda moja fotelja više nije moje, nego „Isakovo radno mjesto“… I tako, dan prođe dok okom trepneš.

Kojim vrijednostima učite svoje unuke?

Sinove sam učio da budu ljudi, sa svim što podrazumijeva riječ Čovjek s velikim Č. U vaspitanje unuka se ne smijem puno petljati njihovim roditeljima. Ali, kad ugrabim priliku, učim ih empatiji – onome na što današnja mladež opasno postaje imuna.

Koje osobine cijenite kod ljudi?

Poštenje, dobrotu, rad, duhovitost.

Na šta ste posebno ponosni kod sebe?

Na sposobnost da oprostim.

I pitanje za kraj šta biste rekli a da Vas nisam pitala…poruka za Vaše čitaoce.

Niste me pitali o ulozi žene u mom životu. A htio bih reći da ženu doživljavam kao bolju polovinu čovječanstva, kao čudo prirode, kad nebeski dar da ovaj nesavršeni svijet bude ljepše, humanije i podnošljivije mjesto za življenje. Životna saputnica, drugarica, prijateljica, sestra, a nadasve majka, vrijednosti su bez kojih život, i kad bi bio moguć, uopće ne bi imao puni smisao. Kada nam umre majka, nemamo više nikog ko bi nas tako volio. Zato sam u jednoj svojoj pjesmi predložio djeci (i odraslima koji imaju majku, a sve dok imaju majku – djeca su) da je čuvaju, jer, mama bude, bude – pa je nema. Ko god neće poslije da se kaje, nek je čuva da mu duže traje. A taj bi se prijedlog mogao odnositi i na ženu. I na knjigu.

Quelle: http://esmavamprica.com/lifestyle/interview/simo-esic/