Šimo Ešić: Jugoslavija je bila država, da ustaneš kad je pomeneš    

Odrastao sam golotrb na avliji oko mog rudarevog kućerka i po komšijskim avlijama. Oko očeve, moje rodne kuće, u kojoj sada niko ne živi, pusta je avlija moga djetinjstva. Vjetar je mete, grm ruža se, kao nadošlo tijesto, prelio preko njenog prošća, jorgovan podivljao od samoće, dud ne zna kome bi rađao. Mnogo je takvih avlija u mojim Brezama, puste, same zarastaju u korov. U rodne Breze dođemo samo kad umre neko drag… U međuvremenu živim na trećem spratu. U Tuzli ili u Vuprtalu. I gledam s balkona tuđe avlije…

Šimo Ešić, pjesnik za djecu, pripovjedač, dramski pisac i novinar. Rođen 1954. godine u Brezama kod Tuzle (Bosna i Hercegovina) od majke Kate (domaćice), i oca Ive (rudara), kao 7. dijete po redu. Završio studij jezika i književnosti 1976. godine. Član je Saveza pisaca Jugoslavije (sada: Društvo književnika Bosne i Hercegovine) od 1974. godine. Član Udruženja pisaca Njemačke od 1998. godine i član Društva hrvatskih književnika od 2012. godine. Jedan od osnivača izdavačkih kuća Drugari (1982) i Bambi (1993) – kasnije Bosanska riječ – Das bosnische Wor. Napisao je brojne knjige, prevođen je na više jezika i nagrađivan

Razgovarao: H. L, Avlija

Rođeni ste u Brezama kod Tuzle. Recite nam nešto o tom mjestu bajkovitog naziva, o svom djetinjstvu, tom najbezbrižnijem, pa možda i najljepšem periodu života? Sjećate li svojih prvih stihova? Jeste li imali uzora među pjesnicima bivše SFRJ?

Jedan sam od onih koji misle da svakog čovjeka vrlo bitno obilježi i oblikuje podneblje, ona zemlja na koju najprije stane bosom nogom i ono parče neba koje najprije ugleda iznad kolijevke. Moje Breze su i svojim imenom, i ljepotom, (meni) zaista nešto posebno. Da ne objašnjavam – neću to umjeti kazati ljepše nego što sam u svojoj pjesmi „Moje su Breze“ u kojoj priznajem da, koliko god da sam odlazio i vraćao se, uvijek je tu bilo vrelo one prijeko potrebne energije, one vjere, one životne snage, neophodne svakom čovjeku da bi se mogao oduprijeti svemu i u svakom nevremenu ostati uspravan. Naročito je to tako dok su mi bili živi roditelji. Obični, prosti, nepismeni (otac se umio samo potpisati), ali stameni, mekodušni, narodski mudri, sa srcem velikim kao paorski kruh, sa zagrljajima od kojih ništa na svijetu nije toplije ni sigurnije. Nije se bilo bogato – odjeća i obuća se nasljeđivala od starije braće i sestara, otac je jednom mjesečno, kad stigne rudarska plata, donosio kući čokoladu. Tako smo rasli – koliko čokolada, toliko mjeseci. Ali ljubavi, one nezaboravne obiteljske topline bilo je u izobilju. A zar to nije najveće bogatsvo? Bogatstvo i neprocjenjiva vrijednost na koju smo danas, u trci za ko zna čim, zaboravili? Iz te bajkovite ljepote prirode i obiteljske ljubavi nastali su i moji prvi stihovi. Sjećam ih se, naravno: Jutros je sunce na našem krovu / počelo igru novu. Prizor je bio veoma lijep – stalo je našem mačku na rep… O, itekako sam imao uzore! Od rana sam zavolio knjige – ruku na srce, nisam ni imao puno izbora – radio nismo imali, televizor sam vidio prvi put tek u osmom razredu osnovne škole… Ostale su jedino knjige kao prozor u veliki, daleki svijet. I časopisi za djecu. Čitao sam sve što mi je dolazilo do ruku, a u tome je značajnu ulogu imao učitelj Lazar Andrić, koji je svake srijede u razred donosio nove knjige i, onima koji su bili najbolji protekle sedmice, kao nagradu davao na čitanje. Tako sam zavolio Ćopića, Kulidžana, Desanku, Krkleca… pa poželio da i ja „ispričam neku svoju priču“.

Javili ste se u književnost 1969. godine sa zbirkom ,,Zdravica na kraju djetinjstva’’. Vaši stihovi su brojnoj djeci djetinjstvo učinili ljepšim. Kuda vodi ovo sveprisutno ugrožavanje dječjih prava na zdravo djetinjstvo u kontekstu da djeca provode po cio dan (i noć) uz računar, da su nasilje i pornografija dostupni na klik, govor mržnje dominantan na društvenim mrežama…?

Sada, nakon svega što sam prošao, sa popriličnom sigurnošću mogu reći da vodi samo u dalju degradaciju, otuđenje i nesreću. Djeca današnjice u velikoj su prednosti nad našom generacijom, saznanja koja smo mi osvajali godinama, njima su servirana čim progledaju. Ali bojim se da im tehnološka dostignuća (koliko god su dragocjena i nezamjenjiva) neće pomoći da postanu bolji ljudi. Djeca danas u velikoj mjeri pate od hroničnog nedostatka kontakta s prirodom, od nedovoljne fizičke aktivnosti i nedovoljne međusobne „žive“ komunikacije. Virtuelni svijet kojem pribjegavaju, zanimljiv im je, jer im stalno diže adrenalin, zato je uzbudljiv i privlačan. U stvarnom životu toga nema i sve im je dosadno i roditelji, i škola, i društvo. Moraju to nečim nadomjestiti, moraju pronaći nešto što podiže adrenalin. I to je, s njihove tačke gledišta, posve razumljiv slijed i poredak stvari. I ništa djeca u tome nisu kriva – biraju ono što im je uzbudljivije. Do roditelja je, do vaspitača, do društva u cjelini da mijenja i unapređuje životne i društvene okolnosti u kojima odrastaju nove generacije. Ne smijemo dozvoliti da im zvijezda reality šoua bude uzor i tajkun mjerilo vrijednosti. Tu je nezamjenjiva uloga knjige i čitanja. I nije tačno da djeca ne vole čitati – nepravedno ih optužujemo. Počnimo im čitati još dok ih uspavljujemo, mnogo prije nego će poći u školu, otkrivajmo im postepeno ljepotu i raskoš svjetova koji je u knjigama, motivirajmo ih i začudit ćete se ishodom.

Dobitnik ste brojnih nagrada. Jedna od njih je i nagrada Nasiha Kapidžić-Hadžić, organizator ste manifetacije Vezeni most. Jeste li poznavali Nasihu? S kim ste se od pjesnika bivše SFRJ družili?

Imao sam tu sreću da susrećem, poznajem, družim se i nastupam ne samo sa Nasihom, nego sa gotovo svim značajnijim piscima naših prostora. Tada je bilo jako puno književnih manifestacija, a često su se organizirali i „književni karavani“, kako smo ih u to vrijeme nazivali, pisci su mnogo češće nego što to čine danas, išli u susret svojim čitaocima. Sa Nasihom sam imao priliku da putujem, ali i da je dočekujem na Oktobarskim poetskim drugovanjima (manifestaciji dječijih pisaca, koja je prethodila današnjem Vezenom mostu, koju sam pokrenuo i vodio u svojoj Tuzli). Bila je gospodstvena, uvijek sa nekim detaljem nakita iz starih kujundžijskih majstorskih radionica, blaga u razgovoru, s kosom uvijek podignutom u urednu „punđu“, kontrolirano otmjenih ženskih pokreta i prema svima uvijek krajnje uljudna i srdačna. Naročito prema djeci. Govorila je svoju poeziju prirodno kao da drži na krilu unuče i njemu tepa i umiruje ga svojim glasom. Bila mi je jako draga, volim njenu poeziju i osnivanjem međunarodnog dječijeg festivala Vezeni most i pokretanjem inicijative da se njen rođendan 6. novembar obilježava kao Dan dječije knjige u Bosni i Hercegovini, želim da je ne zaborave ni generacije koje dolaze. Poznavao sam i susretao i mnoge druge jugoslovenske pjesnike, naročito pisce za djecu, a družio sam se intenzivnije sa mladim piscima, koju godinu starijim od mene, rasutim ili, kako smo to tada govorili – „dobro raspoređenim“ od Vardara, pa do Triglava. U svim tim krugovima uvijek sam bio najmlađi.

 

Najbolja dječja knjiga u Bosni i Hercegovini, Vaš ,,Rudarev kućerak” objavljen je u više od 150.000 primjeraka. Držite možda rekord na prostoru bivše SFRJ jer ste najmanje 30.000 ove knjige potpisali čitaocima… Da li je teže pisati za djecu ili za odrasle?

Nisam brojao, ali, svakako je to jako velika brojka, jer sam sve vrijeme intenzivno održavao (i sada to činim) živi kontakt sa svojim čitaocima. Ja to volim reći: uzmem knjigu za ruku i odvedem je svome čitaocu. Nevjerovatno mi je uzbudljiv upravo taj trenutak kada na svoju knjigu dopisujem ime njenog budućeg vlasnika i čitaoca. Kada se s njim mogu pogledati u oči, razmijeniti neku riječ, osmijehnuti se i prepoznati. Od tog trenutka knjiga više nije (samo) moja. Ona nastavlja svoj život u duši i glavi drugog bića i to je, za mene, uzbudljiv momenat kao i samo nastajanje knjige. Jer, koliko je važan dobar pisac, držim da je gotovo isto toliko važan i dobar čitalac. Dešavale su se veoma lijepe stvari u vezi s tim. Jedna je skorijeg datuma, pa ću je pomenuti. Osamdesetih godina je oko tri hiljade mog Kućerka za nekoliko dana prodato u borskim i majdanpečanskim osnovnim školama. Ruka me danima boljela od potpisivanja. Kad sam, prije par godina u borskoj biblioteci predstavljao svoju novu knjigu „Prva ljubav treći put“, prišao mi je poslije književne večeri čovjek i pokazao moj Kućerak koji sam njemu onomad, prije toliko godina, potpisao: „E, vidiš, ovo ste tada potpisali meni. Sad sam doveo svoja dva sina da i njima potpišete tu novu!“ Eto, sve je time rečeno.

Vaše knjige su prevođene na brojne evropske jezike. Lektirski ste pisac u Bosni i Hercegovini. Bavite se izdavaštvom. Kako uopšte opstaje ova djelatnost?

Teško. Ako vam kažem samo jednu usporedbu: kao mlad (nelektirski) pisac prodavao sam 10 hiljada primjeraka svoje knjige za manje od godinu dana. Sada, kao lektirni (nagrađivan, prevođen i poznat) pisac 3 hiljade primjeraka svoje knjige prodajem po 6 i više godina. Time je sve kazano. Opstajemo zahvaljujući fanatičnoj upornosti, ljubavi i entuzijazmu i incidentnim dosjetkama, inovativnim idejama, poput projekta „Poklon knjiga za peticu“ u kojem nagovaramo privredna društva i institucije da na kraju školske godine za odlično učenje i primjerno vladanje nagrade odlične učenike knjigom. Knjigu potpiše autor, napišemo da je dar od te firme ili institucije, organiziramo svečanost podjele knjiga, propratimo to medijski… Ili inovativnom idejom edicije Knjigometar. Dosjetio sam se da 10 probranih knjiga iz obavezne školske lektire upakujemo u kutiju dužine tačno jedan metar, da u kutiji bude društvena i nagradna igra i puno sitnica (zovemo je „kutija puna iznenađenja“), i sve to ponudimo uz projekt „Ko ne čita nije cool“. Projekt je podržala Raiffeisen banka, pa je cijeli paket u prodaji ponuđen po nevjerovatno povoljnoj cijeni i vrlo brzo rasprodan u dva izdanja. Jednom riječju – dovijamo se.

Vaša Bosanska riječ je objavila preko 800 naslova uz osvojene brojne nagrade na sajmovima u regionu. Šta planirate novo da publikujete ove godine, a šta možemo novo očekivati iz Vašeg majstorskog pera?

Upravo se pripremamo za nastup na ovogodišnjem aprilskom sajmu knjiga u Sarajevu, gdje ćemo predstaviti treće kolo edicije Knjigometar (izbor 10 najboljih bosanskohercegovačkih dječijih knjiga). U štampi su četiri romana savremenih bh. pisaca, od kojih posebno izdvajam „Sestre i drugarice“, novi roman Ranka Risojevića, kojem smo za taj roman odlučili dati godišnju nagradu – Autor godine (eto, vi ste prvi kojima saopštavam tu vijest). U biblioteci „Mali princ“ objavljujemo 6 novih naslova, od kojih su dva već nominirana za ovogodišnju nagradu „Mali princ“, najznačajnije priznanje za dječiju literaturu u regionu (to su knjige Ljubice Ostojić „Najdalja zvijezda do koje se voli“ i Valerije Skrinjar-Tvrz „Kamenčić Skitnica“). Na sajmu ćemo predstaviti i četiri pjesničke zbirke bosanskih autorica, od kojih jednu na njemačkom jeziku, a jednu dvojezično (njemačko-bosanski), a polažemo puno i na knjigu Muhidina Šarića „Rječnik zapretanih riječi u bosanskom jeziku“, te dvije stručne knjige iz biblioteke „Paradigme“. Iz moje autorske „radionice“ bit će predstavljena zbirka pjesama „Dan kad mi je rođen prijatelj“, jedan posve neobično koncipirana knjiga – moja prva zbirka koja nije za djecu.

 

Unazad 25 godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diploma i radno mjesto… Je li život u SFRJ bio bolji ili smo mi tada bili bolji ljudi?

I jedno, i drugo. Danis Tanović je neki dan izjavio da će ga mnogi mrziti kad kaže da je volio Jugoslaviju. Ja sam na taj rizik da me mnogi mrze zbog toga, već odavno pristao. Ni u svom privatnom životu, ni u umjetničkom, ni izdavačkom djelovanju, nikad se nisam odrekao ni Makedonije, ni Slovenije, ni Vojvodine, ni Sandžaka, niti bilo kojeg kraja u ondašnjim državnim granicama. To ne znači da ne volim Bosnu. Volim je i žalim je. Ali Jugoslavija je bila država. Da ustaneš kad je pomeneš. Niko ne kaže da je u njoj sve bilo med i mlijeko, ali imala je sistem, imala viziju, imala ideale, imala ljude i resurse, imala dostojanstvo i ljestvice vrijednosti u svakoj oblasti. Nacionalisti su znali srušiti, ali ne umiju napraviti sistem ni približan onom kakav su porušili. A i kad bi znali, nikad ga oni neće napraviti, jer čim se postave normalne ljestvice vrijednosti – tu nema mjesta za njih.

20 godina je prošlo od rata u Bosni i Hercegovini, a kao da je to bilo juče, s osjećanjima kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ,,prijeratnom miru’’. Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Zapadnom Balkanu?

Kad putujem Balkanom, družim se s ljudima s kojima sarađujem ili prijateljujem, vidim da se, u stvari, nismo ni svađali i da, što se nas tiče, trajni mir nije ni bio prekinut. Niti će ikad biti. Kad gledam ili čitam vijesti – čovjek da se onesvijesti! Kad čitam komentare na neke društvene pojave i događaje, naročito na društenoj mreži – prosto se naježim! Šta hoću reći: mržnja koju su sistematski sijali po ovim (divnim ali ukletim) prostorima, duboko je pustila korijenje i u „običnom puku“, tako da više ne možemo amnestirati ni narod, „obične građane“. Samo rijetki – ili da kežem: manjina, ali ona koja, nažalost, nije organizirana, uspjela se ophrvati toj pošasti i ostati normalna. Da bi se stvari temeljito i trajno izmijenile nabolje, ta manjina, ti neorganizirani a normalni, morali bi biti na vlasti. Jedna generacija će to, sigurno, dočekati, moja ne vjerujem da hoće.

 

Kazali ste ,,Nisu zabilježeni dječiji pisci koji su se politički eksponirali u ono nevrijeme u devedesetim godinama. Dječija literatura je nešto plemenito i lijepo, a onaj koji je stvara, mora imati u sebi makar zrnce onog iskrenog, dječijeg i nevinog, mora biti i takav čovjek’’. Šta to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao?

Mnogo je elemenata koji su važni – odgoj, obrazovanje, ljubav u obitelji… Jedan od njih je, sigurno i čitanje. Jer, od čitanja raste pamet. U svima nama podjednako je i dobra i zla i podjednake su šanse da prevagne jedno ili drugo. Pamet je ta koja će uvijek naći način da potisne zlo i uzdigne dobro. Sjećam se, mati bi mi, kad bi me ispraćala, uvijek govorila: Hajde, sine, pa budi pametan. Mnogo kasnije ću shvatiti šta je ta narodna mudrost značila: Budi pametan – da ne bi bio zao. A ovaj slučaj sa dječjim piscima, zaista je istinit. Možda i zato što su teme kojima se bave dječji pisci, uglavnom, udaljene od politike. A sve zlo i mržnju, koja se i danas oko nas pothranjuje i buja, zasijala je nakaradna politika.

U Drugom svjetskom ratu pobijeđene su fašističke vojske, ali ne i fašizam kao ideja i politička metoda. Ako je fašizam preživio i sada se vraća čak i tamo gdje je bio pobijeđen, može li se čovječanstvu na ovom nivou razvoja, a poslije Prvog, Drugog i Hladnog rata dogoditi i Treći svjetski rat?

Treći svjetski rat je već počeo, samo ga niko nije zvanično objavio. Pogledajte samo ove silne migracije, to su seobe naroda! Kolika je to količina nesreće, patnje, smrti…

U Njemačkoj se organizuju anti-muslimanski protesti. Kao da se duh Gebelsa vratio u evropske medije. Jača ekstremna desnica u Evropi. Da li nas ovo širenje straha od muslimana ali i širenje mržnje prema islamu, kroz tzv. ,,rat protiv terorizma’’ može dovesti do ,,kristalnih noći’’ nad evropskim i američkim muslimanima ukoliko se ekonomska situacija još pogorša u svijetu?

Nisam toliko pametan da bih mogao predvidjeti šta će se desiti. Pratim sa zebnjom ta zbivanja kao i vi, kao što to čine i milioni drugih građana i vidim da stvari ne idu u dobrom smjeru. Mislim da i muslimani u Evropi premalo čine da razbiju taj strah, to nepovjerenje i netrpeljivost.

Od 1975. godine radili ste kao novinar u Radio Tuzli, a od 1976. do 1988. kao novinar u Radio Sarajevu. Da li za ratove veću krivicu snose vođe i generali ili ratnohuškački novinari? Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučite roditeljima i djeci?

 

Bez sumnje vođe – u njihovoj kuhinji i režiji sve je zakuhano i osmišljeno. Pa i to kako će biti (zlo)upotrijebljeni mediji. Ja sam novinarstvo napustio doslovno shvativši onu krilaticu da je novinarstvo divan posao, ali kad se na vrijeme napusti. Napustio sam ga kad sam prvi put dobio zadatak koji se kosio s novinarskom etikom i koji sam smatrao nedostojnim naše profesije. Odbio sam taj zadatak. Pozvan sam na razgovor kod odgovornog urednika i kad mi je ponovo naređeno da to uradim, ponudio mu svoj magnetofon neka to on odradi. Tog mjeseca plaća mi je bila umanjena za 20%, iako je prema pravilniku trebalo da bude uvećana za 20%, jer sam tog mjeseca dobio novinarsku nagradu za najbolju reportažu. Primio sam platu, razdužio magnetofon – i napustio novinarstvo. Sada, kad s ove distance razmišljam o svemu, nikako mi nije jasno kako u Hagu za ratni zločin nije optužen ni jedan novinar. Tolike nevine živote i stravična razaranja, mnogi od njih nose na svojoj duši. Vođe jesu naredile, ali novinar je mogao reći: ne pristajem! Kao što je to, svojevremeno, i pod cijenu da ga nema, rekao Feral tribune. Novinarstvo naših prostora, generalno, neprekidno pokazuje svoju ovisnost i nesamostalnost, pristrasnost – dakle, neprofesionalnost. Od onih koje redovnije pratim, iz toga se izdvajaju objektivnošću, temeljitošću, ozbiljnošću, dakle – visokim profesionalizmom, Slobodna Evropa, Al Jazeera i Face TV.

Vjerovatno će se lingvisti složiti da je danas jedan te isti jezik kod Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca. Zašto toliko ima otpora prema nazivu bosanski jezik? I šta je za Vas Bosna? Kako prijateljima Njemcima odgovarate na pitanja: kto je ta, šta je ta, gdje li je ta, odakle je, kuda je ta Bosna?

Da je pitanje struke, i jezičko pitanje koje nas je posvađalo, bilo bi riješeno na jednom ozbiljnom sastanku. Ali, pošto je sve kod nas politika i pošto nam je politika sudbina, ni jezik nije mogao ostati izvan tih naših nesporazuma. Pretvorili smo ga u bojno polje. Imam o tome jednu satiričnu priču, u kojoj ismijavam te naše apsurdne, iracionalne zadrtosti. Zašto toliko uporno negiranje bosanskog jezika? Možda pravi odgovor leži u onoj njegovoj osobenosti koju je tankoćutno osjetila i tako maestralno izrazila Isidora Sekulić. Bosna je za mene taj jezik, sva njena raznolikost, ljepota, njeni kreativci, težaci i umjetnici, njeni behari, skakutavi vodotoci i vrela, njeni kiseljaci i planinski vrhovi, njeni stećci, utvrde i ćuprije…Tako prijateljima po svijetu predstavljam svoju Bosnu, suprotstavljajući je slici kakvu neprekidno o njoj, posvađanoj, nerazmrsivo kompliciranoj i beznadežno depresivnoj, neprekidno u svijet šalju o njoj oni koji njome vladaju.

Znate li broj knjiga u Vašoj biblioteci? Ako biste morali samo jednu knjigu da ponesete sa sobom na pusto ostrvo koja bi to knjiga bila?

Živim na dvije adrese – u Njemačkoj i u Tuzli. Na oba mjesta življenja okružen sam knjigama. Mnogim knjigama. Ne znam im broja, ali znam gdje stoji koja. Posebno su mi drage neke od njih, sa autogramima. Ne osjećam se dobro u prostorijama u kojima nema knjiga. Ni na tom zamišljenom, hipotetičkom, pustom ostrvu ne bih se osjećao dobro bez, makar jedne. Ponio bih Galeba Džonatana Livingstona. Jer, sigurno bih poželio domoći se kopna, a samo bi me Džonatan mogao motivirati da ne odustanem i naučiti kako da to izvedem.

Kada pogledate iza sebe, šta je to najvažnije, odnosno šta je sve važno u životu? Poruka ili savjet našim čitaocima?

Najvažnije je voljeti. I biti u miru sa svijetom i sa sobom. Ko to postigne, sve je riješio i nije uzaludno živio.

U 13. broju časopisa Avlija predstavićemo Vaš rad kroz pjesme, priču, portrete… Jeste li imali avliju u Brezama kod Tuzle? Imate li sada avliju? Šta za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?

Lijepa riječ. Topla. Asocira na namazanu krišku koja ti, u želji da se što prije vratiš u igru, ispadne iz ruke i obavezno padne na namazanu stranu. Odrastao sam golotrb na avliji oko mog rudarevog kućerka i po komšijskim avlijama. Oko očeve, moje rodne kuće, u kojoj sada niko ne živi, pusta je avlija moga djetinjstva. Vjetar je mete, grm ruža se, kao nadošlo tijesto, prelio preko njenog prošća, jorgovan podivljao od samoće, dud ne zna kome bi rađao. Mnogo je takvih avlija u mojim Brezama, puste, same zarastaju u korov. U rodne Breze dođemo samo kad umre neko drag… U međuvremenu živim na trećem spratu. U Tuzli ili u Vuprtalu. I gledam s balkona tuđe avlije…

 

Šimo Ešić, rođen 6. 2. 1954. godine u Brezama kod Tuzle (Bosna i Hercegovina). Završio je studij jezika i književnosti 1976. godine, a u književnosti se javlja 1969. godine prvom zbirkom pjesama Zdravica na kraju djetinjstva. Zatim slijede brojne knjige, od kojih su najpoznatije Rudarev kućerak, koja je doživjela 8 izdanja i dobila nagradu Najbolja dječja knjiga u Bosni i Hercegovini, Vezena torbica, Bijeli svijet, šareni svijet (obje u lektiri za osnovnu školu i objavljene u više izdanja), te knjige Pola igra, pola zbilja, Šta li mrda iza brda, do najnovijih Kako se crta sunce, Prva ljubav treći put i Izmislionica u selu Pričevac (godišnja nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine).

Objavio je i nekoliko radio-igara i pozorišnih komada, a zastupljen je u kompletima Dječja književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 20 knjiga i Hrvatska književnost za djecu i mladež u 25 knjiga te u brojnim antologijama i udžbenicima za osnovnu školu. Knjige su mu prevođene na slovenski, makedonski, njemački, albanski, talijanski, francuski, engleski, bugarski i švedski, a pojedinačne priče i pjesme na brojne evropske jezike. Ešić je autor i nekoliko čitanki za osnovnu školu, a zastupljen je i u prestižnom leksikonu Ko je ko u Njemačkoj.

Dobitnik je brojnih književnih nagrada od kojih su najvažnije Vijenac stare masline, Zlatno Gašino pero, Mali princ, nagarda Nasiha Kapidžić-Hadžić i evropska nagrada za poezijau La Bohemina. Nomoniran je i za nagradu Astrid Lindgren, najznačajnije priznanje za dječju literaturu u svijetu. Dobitnik je i najvišeg društvenog priznanja rodnog grada – Plakete grada Tuzle. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Društva književnika Hrvatske i Udruženja pisaca Njemačke.

Ešić ima status slobodnog umjetnika i živi u Tuzli (Bosna i Hercegovina) i Vupertalu (Njemačka).

Izvor : portal  http://www.tacno.net/kultura/simo-esic-jugoslavija-je-bila-drzava-da-ustanes-kad-je-pomenes/