Pola igra, pola zbilja

Kad se pojavila prvi put, prije 20 godina, ova Ešićeva knjiga rasprodata je za samo sedam dana. Po mnogo čemu neobična i posebna u bosanskohercegovačkoj književnosti za djecu, u ovom svom novom izdanju pojavljuje se u novoj likovnoj opremi Zdravka Mićanovića i u novom, većem formatu......................................NAKON DVADESET GODINA Prije 20 godina, kad sam čak i ja bio veoma mlad i pomalo neozbiljan, izašla je ova knjiga prvi put. Pisao sam je lako, u stvari, igrao sam se i zabavljao smišljajući razne zavrzlame i kerefeke. Htio sam da se našalim sa mališanima, sa mojim čitaocima (već tad sam imao svoje čitaoce!) htio sam da im razvedrim neki njihov trenutak, da im neko njihovo malo vrijeme učinim ljepšim i vedrijim. Knjiga je to u ono vrijeme, zaista, mogla. Toliko sam bio zanijet čarolijom pisanja da sam svoje ushićenje uspio prenijeti i na Zdravka Mićanovića. Nagovorio sam ga da ilustruje i likovno uredi knjigu. Zdravko je odličan crtač, ali nikada do tada nije ilustrirao dječju knjigu i bojao se da to, možda, neće umjeti. A umio je. Oslikao je knjigu duhovito i dopadljivo. Vedro i pomalo "otkačeno" - onako kako je i pisana. I tako je knjiga, kao leptir, sletjela na naše i dječje dlanove. Kao leptir je i živjela - takoreći samo jedan dan. Cijeli tiraž bio je odmah rasprodat i knjige više u prodaji nije bilo. Moj tadašnji izdavač Univerzal nije imao hrabrosti da obnovi njeno izdanje, a ni ja ga na to nisam previše nagovarao - jer sam već počeo smišljati novu. Tako je Pola igra, pola zbilja, kao zvijeda-padalica, bljesnula, ostavila za sobom svijetao trag i - nestala. Čak ni ja više nisam imao ni jedan primjerak. Onda je došao i prošao rat... Zdravko i ja smo se nakon toliko godina ponovo susreli u našoj Tuzli. I obradovali se jedan drugome. Obradovali se neprekinutom prijateljstvu. Uprkos svemu. Prisjetili smo se mnogo toga, pa i naše knjige. Zdravko mi je poklonio jedan sačuvani primjerak. - Volio bih da je ponovo ilustrujem - rekao je. - Nakon 20 godina, sa ovim svojim iskustvom i sada, kada su tehničke mogućnosti štamparije neuporedivo veće nego ondašnje. Meni se ideja svidjela. Dogovorili smo se i Zdravko je počeo crtati. Tako je ovoj knjizi darovan još jedan život. Kada se rodila prvi put, bila je posvećena mojim sinovima Saši i Miši. U međuvremenu je Saša dobio svog sina - Filipa. Vjerujem da ima još mnogo ondašnje djece, mojih čitalaca, koji su u međuvremenu dobili svoju djecu i biće mi neizmjerno drago ako bar neko od njih ovu knjigu, koju je čitao kao dijete, daruje svom djetetu. To će biti znak da nije uzaludno napisana i obnovljena, da nije samo u dušama nas, autora, ostavila mali svijetao trag, već da je obasjala i dušu ponekog ondašnjeg djeteta. Šimo Ešić