Cvrkutanke iz sehare

Ovim jubilarnim izdanjem izabranih pjesama obilježeno je 40 godina umjetničkog stvaralaštva Muhidina Šarića, dobitnika prošlogodišnje nagrade „Mali princ“ za stvaralački doprinos razvoju dječje literature u BiH. O najljepšem šta je ovaj istaknuti autor namijenio djeci, Ibrahim Kajan je zapisao:

OTVORENI SVIJET, PONOVLJENA BUDĆNOST

Pjesme za djecu Muhidina Šarića

Postoje knjige koje stvaraju svečanu atmosferu. Stvarane su dugo, i strpljivo, stvarane su pređom vlastitog srca i građom iza granica sna.

Knjiga koja me ponukala da ispišem te riječi, ima svog autora, i ime mu je Muhidin Šarić.

Muhidin je pjesnik, dramski i prozni pisac.[1] Koliko znam, sve su njegove knjige vedre knjige - namijenjene mladoj čitateljskoj publici, sve osim jedne, ili mozda dvije, memoarske, njegova zapamćenja na mračne dane koje je proživio...

Muhidin Šarić  bi po po  vrlo vidljivom pjesničkom djelu u bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj dječjoj književnosti, mada ne i dovoljno istaknutog i valoriziranog, pripadao krugu najpoznatijih živih bosanskih pjesnika.

Knjiga, s kojom sam počeo svoj kratki uvid u autorv rad, a u povodu njezine sretne pojave, zove se Izbor pjesma za djecu;[2] i to je svečani trenutak u životu živog pjesnika – kad dođe vrijeme da se izabere najbolje, a da se prije toga uoči – da se zaista i ima iz čega izabrati! Izbor je uradio pjesnik i prevoditelj Ismet Bekrić, s vidljivom željom da se javnosti predstavi najbolje od dječjih pjesma što ih je Muhidin dosad napisao i objavio, pisao i objavljivao ravno 40 godina.

Bekrićev izbor predstavlja, čini mi se, puno više od  pukog zbira pjesnikovog  poetskog repertoara; on predstavlja briljantan presjek kroz pjesnikove raznolike temeatske mogućnosti i najdojmljivije estetske dosege Šarićeve poetike.  Bekrić je krenuo jedinim i sigurnim putem – kronološkim, od prve knjige stihova nekoć mladog Muhidina Šarića Spava li dan u mraku, do neobične poetske enciklopedije prosjedog pjesnika – ispisane u stihovima: Iz Majkine sehare.

Između ta dva udaljena naslova koja omeđuju Šarićevo dosada objelodanjeno pjesničko djelo, sad se savim razvidnom ukazuje, rasprostrt je pjesnički prostor očuđene zbilje kojem Muhidin Šarić nije bio samo nepretenciozni „prepisivač“. Dijete koje se igra pripada tom svijetu – i svi smo prošli tim zelenim poljima djetinjstva, u novom djetetu  vidimo samo ponovno obnovljen svijet. Našim, premreženim očima  Šarićeve poetske vizije možda su same zamke prošlosti  obojene zgusnutom nostalgijom, pomalo kao u denikenovski kazanom paradoksu – povratka u budućnost.  Djetetu se, mislim, ukazuju u drugom svjetlu, u plavkastoj imaginativnoj izmaglici  kao prvotnja slika obrisa svijeta koji je nastao tek njegovim otvaranjem očiju.

* * *

U cjelini gledano, pjesme za djecu Muhidina Šarića, snažno pulsiraju tradicijom pjesničkog iskustva središnjeg južnoslavenskog jezičnog prostora.  Kada su se stvorile pjesničke škole oko Dušana Radovića i Zvonimira Baloga – i jedna i druga utemeljena na igri koja više nije bila narativna (sadržajna i pričalačka) nego leksička (asocijativna i značenjska), očekivalo se da će u bh. pjesništu one, ili nalik njima, dobiti svoj placet, svoj prostor,  da će dobiti svoje pjesičke pristalice i  svoje sljedbenike. To se na sreću ili na žalost, nije dogodilo na način koji se slutio.

U bh. pjesništvu za djecu postojala je škola koja se još nije uočavala – škola nove osjećajnosti (kao što je prepoznatljiva i u poeziji za „odrasle“) konstituirane na  duhovnom i jezičnom miljeu domaćih izvora, i usmenih i autorskih. Ta linija zaista ide od Branka Ćopića, Pandže, Nasihe Kapidžić – Hadžić, a preko Ismeta Bekrića povezuje pjesnički naraštaj Rorića, Ešića i, naravno, Šarića.

Osjetljivost kao ljubav i nježnost, duhovitost i igrivost - temeljna su psihološka obilježja tog poetskog modela. Pjesminom strukturom dominira osebujni doživljaj, samorodan i autentičan.  Upravo taj iskaz prekriva pjesničko djelo Muhidina Šarića.  Muhidin Šarić nije, po usporedbi sa iskustvima spomentih pjesničkih škola, prekretnička autorska figura, ali jest onaj koji je učinio da dječja pjesma bude i tematski i leksički suvremenija, nerijetko suptilnija, vedrija i metaforički razuđenija.

*  *  *

Rekli smo da je Bekrićev Izbor pjesama za djecu Muhidina Šarića svoju strukturu „preuzeo“ iz vremenskog okvira, kronološkog pojavljivana pjesničkih knjiga, pa su i ciklusi naslovljeni naslovima knjiga iz kojih su pjesme izabrane: Spava li dan u mraku, Na krilima neba, Kada plava ptica spava, Kolo kozaračko, Cvrkutanka, Zaljubljena baka, Cvječarnica, Pođi kući, Iz Majkine sehare.

Već je u ciklusu kojim Bekrić otvara svoj izbor prezentirana pozicija pjesničkog subjekta, njegovo specifično motrište na svijet koji prije nije vidio: čudo i pitanje. Čak je i sami Šarićev naslov (Spava li dan u mraku), možda i nesvjesno, urenjen u sami prapočetak svijeta, kada je mrak kaosa nakon Velikog praska sadržavao sve boje, uključujući i bijelu, kada je sveopća noć u sebi krila svjetlo dana.

I pjesnički motivi koji su strukturirali njegove tematske „zbirke“  stihova prve knjige – pjesme o prirodi (Na dan proljeća), djetinjstvu (Molimo)  i školi (Petica),  kao i prvotnje naznake humora  (Sto mu muka, Dva mjehura od sapuna), te upotreba naslijeđenih formalnih oblika, potkrijepljuje naše navode o plodotvornom odbljesku preuzetog iskustva  dječje pjesme iz sh. jezičnog prostora i  usmenog naslijeđa (tipa nabrajalice, u brzoj izmjena slika i pojmova), kojom je uspostavljao i postizavao poželjna ritmičnost i razuđena slikovitost gotovo nužnu u književnom tekstu pisanom za dijete (Dan, Na dan proljeća, i dr.).

U formalnom smislu, Šarić se, oblikujući strukturu pjesme,  stihove najčešće „slaže“ u katrene obgrljene rimom, što se, učestalošću, pokazuje njegovim temeljnim pjesničkim oblikom, najčešće u osmercu, ali i u razlomljenim stihovima drugig metričkih karakteristika (4 + 4, 4 + 2). Mada autorovo djelo izrasta iz prepoznatljivih fragmenata tradicije i nasljeđa, u otklonu je od jednodimenzionalnih opisa, naracije koja ne zna ništa više osim priče,  Šarićem prostor je pročišćen, lirski,  uronjen u doživljaj obogaćen (najčećše) personificiranim  oblikcima pojavnog svijeta.  Metaforičnost vizija i efekti dubljeg značenja boja (koje uvijek nešto simboliziraju) – njegovo pjesništvo čine bogatijim i estetski uzvišenijim i doživljajno efektnijim.

U drugom i trećem ciklusti (Na krilima neba i Kada plava ptica sanja) svaka će pomnija analaza zapaziti  širenje tematskog indeksa  i leksičkog prostora. Uz teme „kontinuiteta“„, česte pjesničke obrade gotovo „tipizirane“ starijom školom, u pjesnikov krug interesa ulaze budućnosni motivi ekologije (Siva slika, Moj grad, Molba, Kad bi hjelo drveće, Cvijet iza rešetaka). Priroda s čovjekom i djetetom i središtu, pokatkad poprima dramatične srazmjere, molbe, pobune i proteste.  Pjesme rimovanih katrena  mimetičkog slijeda pokušavaju slaviti ruralno nad urbanim kao zdravije mjesto za življenje (Dao bih, Pismo djedu na selu), djeluje pomalo arhaično i pase; tek humor (osobito u Pismu djedu na selo) spašava – kao i uvijek – prilike u kojima se našao pjesnik sa svojom „raspričanom“ poetskom tvorevinom.

Muhidin je Šarić posebno zanimljiv kao pjesnik zavičanosti i domoljublja. Njegove pjesme nerijetko osvajaju publiku svojom krhkom strukturom i  jednostavnošću iskaza temeljnih čovjekovih osjećanja i humanističkih stavova.  Pjesnik je, što nije nevažno spomenuti u riječi o njegovim pjesmama, rođen i odrastao u sjenci Kozare, toponima koji nije samo zemljopisni pojam. U tom je svijetu doživio najsretnije i, na istom mjestu, najbolnije trenutke. Kad takav pjesnik govori o domoljublju, onda tu nema ni patetike ni plitke deklarativnosti.

Cilkusi Kolo kozaračko i, posebice,  Pođi kući – male su antologije ljubavnog pjesništva prema zavičaju i svojoj domovini. Mislim da je u tom tematskom prostoru, ma koliko to ne izgledalo tako, potpuno usamljen, samosvojan i cjelovit. Te su pjesme poput „malih oblika“, minijatura od pet, sedam, deset stihova. Djeluju poput  slučajnih iskaza, od „običnih“ riječi koje zrače, u svom vještom prepletu pjesničke sintakse, snažno i uzbudljivo!

Knjiga izabranih pjesama se završava svojevrsnim rječnikom lokalnih leksema, arhaizama i turcizama, koja se tumače stihovima. Predpostavljamo da je uvrštavanje ciklusa Iz Majkine sehare više udovoljeno autorovoj pedagoškoj vokaciji, a manje književnoj opravdanosti. Dakako, i on, taj ciklus, dodatno govori o autoru, njegovoj nujnoj osjetljivosti, njegovoj umnoj svestranosti i njegovoj časnoj etičnosti.

Izbor pjesama za djecu Muhidina Šarića, u izboru Ismeta Bekrića, pjesnička je monografija koja glasom pjesnika, zanesenog i zaustavljenog na vječnim zelenim poljima, poljima bosanskog djetinjstva koje nije nestalo i nikada neće nestati.

U Mostaru, 23. V. 2011.                                                                   Ibrahim Kajan