Arija iz Akvarija

Pred nama je knjiga neobičnog, rimovanog naslova, koja, na prvi utisak upućuje na vodeni svijet, tajnoviti život u vodi omeđenoj granicama zatvorenog prostora, život u neslobodi, u neprirodnom okruženju. Ali, srećom, to je samo prvi utisak, prva pomisao šta bi to moglo biti između šarenih korica ove nesvakidašnje knjige. Ono što nas očekuje pravi je mali vatromet duha, vatromet slika, ideja, boja – radosti. I sjete. One koja nas obuzme kad izgubimo nešto svoje, nešto veliko, drago, nepovratno. A pjesnik je izgubio jednu takvu dragocejnost – zavičaj i to se moralo osjetiti, čak i u poeziji koja se prvenstveno obraća djeci, kakva je u sabrana u ovoj knjizi. Namjerno kažem: prvenstveno, jer Handan je takav pjesnik, koji ne postavlja tu strogu granicu između pjesme za djecu i poezije za odrasle, njegova pjesma je jednostavno – pjesma i dotaknut će svakog ko ima „kliker“ u glavi i dušu u grudima. Njegova pjesma je uvijek građena na nekom detalju koji, inventivnošću pjesnika, iz svakodnevne običnosti i poznatosti prerasta u začudnost. Domišljata je, rekao bih – inteligentna, a uz to još i mekodušna – uvijek nas takne u neko osjetljivo mjesto, koje, svojim mekozvučjem, a nerijetko i višeznačjem, ili duhovitošću, tako precizno pronalazi u našoj duši. Naročito one koje nostalgičnim sjećanjem grle zavičajne, bosanske, motive. Handan nedvosmisleno iskazuje svoju veliku, toplu, iskrenu ljubav prema zemlji porijekla, Bosni, ali ne čini to parolama, niti patetičnim izlivima, nego je voli njenim vrijednostima – od onih najsitnijih, samo njemu poznatih, do onih općepoznatih simbola po kojima se njegova – naša zemlja u svijetu prepoznaje kao Jedna Jedina.
Impresivna je pjesnikova umješnost povezivanja tako raznorodnih tema i motiva od onih koje je, kao nezaboravne slike ponio iz djetinjstva, preko onih „opštih enciklopedijskih detalja“ iz daleke prošlosti koje naučimo u školi, do onih svakodnevnih, običnih. Naoko običnih. Jer, pjesnik nam te običnosti uvijek pokaže malo „iščašeno“, drugačije, gledano iz nekog drugog ugla, iz drugačije perspektive. Stiče se utisak, da sve čega se Handan dotakne, može postati pjesma. Čak i geometrijska tijela – kupa, valjak, lopta, kocka… Sve je moguće uvesti u izmaštani, šaroliki svijet pjesme, uplesti u igru riječi, svemu je moguće dati drugačiji značaj i značenje. I pjesnik to čini, vješto, vedro, lepršavo, duhovito. Stih mu nigdje ne zapinje, ne posrće. Rime su čiste, svježe, nerijetko i sasvim neočekivane, pa mu se pjesme smjenjuju u ritmu koji bi se mogao usporediti sa grgoljenjem planinskog potoka. U tome ih maestralno prati vješta, duhovita i maštovita ruka mladog ilustratora, Emira Isovića, koji ovom knjigom izrasta u vrsnog majstora likovne opreme dječje knjige. Takav sklad između riječi i slike veoma je poželjan, ali i vrlo rijedak je u bosanskohercegovačkom izdavaštvu, a to je ono što ovu knjigu čini još dragocjenijom i poželjnijom.
Handan je, da zaključimo, pokazao da je, kao pjesnik, znatno uznapredovao od pojave svoje prve knjige, ne samo u raznovrsnosti tema, motiva i ideja kojima je ispunjena ova knjiga, nego i u načinu njihove poetizacije, u stvaralačkom postupku, u „zanatskom umijeću“ pisanja. Izrastao je u umjetnika od koga se mogu očekivati nove ideje, nove knjige, novi maštoviti svjetovi. Uvjeren sam da će to prepoznati i budući čitaoci ove knjige. Mali i oni koji nisu zaboravili da su bili mali.

Šimo Ešić