Zarobljena zemlja

OBDUKCIJA MRAKA I TRAGANJE ZA SVJETLOM
(Jusuf TRBIĆ: ZAROBLJENA ZEMLJA, eseji, Tuzla, 2025.)

Onome ko ne poznaje – ili je samo čuo za njega – Jusufa Trbića, biće dovoljno da uloži mali napor i osjeti prateće zadovoljstvo uz čitanje eseja koji čine ZAROBLJENU ZEMLJU, pa da zaključi kako je riječ o čovjeku koji se, jednostavno, neodoljivo nameće intelektualnom, eruditskom i, povrh svega, snagom argumenata, potrebnih za potvrđivanje, s jedne strane, snage i umijeća da govori o  mračnim godinama trgedije i stradanja prostora i ljudi ove nesretne zemlje u posljednje tri i po decenije, a s druge da svoj patriotski, objektivan i ničim onečišćen memoarsko-dokumentaristički alat u seciranju  mraka, zločina, zla i stradanja na pravi način ukrsti sa željom i vjerovanjem u to da svjetlo nije nemoguće na ovim preoranim  prostorima i u našim razvaljenim životima. Kad se taj utisak u čitaocu formatira, podupre argumentima i, na kraju, pretvori u generalni utisak o pročitanom u knjizi, nemoguće je izbjeći zaključak o tome da nam je, poslije svega, ovako nešto dosad silno nedostajalo i da, prema tome, za hrabrost i upornost, bez kojih ovoga ne bi bilo, Trbiću dugujemo zahvalnost i priznanje zato što nam je ovo priuštio.

Recenzentski pristup, u ovom slučaju, podrazumijeva ono što je, nasuprot većini drugih slučajeva rutinskog odnosa prema tom zadatku, mora biti lišen površnosti, nazor-nepristrasnosti i kvaziobjektivnosti. Jer, nemoguće je biti ravnodušan pri čitanju onoga što Trbić piše o proljeću 1992. godine, o zlom unesrećenoj Bijeljini, o zločinu koji je divljao njenim ulicama, mahalama i ljudima. Isto se odnosi i na ono što je – s nužnim autobiografskim pasažima o vlastitoj apokalipsi, koju nije mogao izbjeći od pomračenog uma protagonista i izvođača radova mraka – Trbić osjetio na vlastitoj koži. Lično stradanje,  međutim, nije mu mjera  vrijednosti, niti dominanta konačnog stava prema mraku. Ono je samo neophodan argument, na temelju koga se priča zasebnih cjelina (eseja) razvija na putu u cjelinu, potrebnu za generalni utisak.

Ne zna se, pri tome, da li je upečatljivije ono što nam se detaljno nudi u evociranju dramatičnih i krvavih događaja iz proljeća 1992. godine, da li ono kako se razvijao rat i kojom cijenom političkog nesnalaženja, lutanja, muševera, mućkanja i podmetanja se plaćalo ono što se zvalo mirovnim pregovorima i odnosom svijeta prema našem stradanju i, konačno, kako je poratno vrijeme opasno umotano u naopako shvatanje, gužvanje i udaljavanje od željenog i obećanog mira, stabilnosti, prosperiteta… U svim tim tematskim cjelinama, naslovima kristalno jasno identifikovanim i čitaocu ponuđenim kao izazov, Trbić nas, praktično, dovodi u poziciju da mi, stariji, kao svjedoci i učesnici tog vremena, čitanje ZAROBLJENE ZEMLJE pretvorimo u vlastito evokativno vraćanje u to izopačeno, opasno i tragično vrijeme. Pogotovo zato što se Trbić ne libi da imenom i prezimenom, čvrstim argumentima, podacima, dokumentima, autentičnim svjedočenjem, sudski i na drugi način nesumnjivo dokazanim primjerima – podastre elemente za sliku, od čijeg priznavanja, javnog manifestovanja i, posebno, uobličavanja u jednu, zajedničku istinu, uredno i uspješno bježe svi oni koji su se, i tri decenije od rata, isprsili kao kvalifikovani i (samo)pozvani tumači  nesreće koja nas je u crno zavila.

Zasjedno sa ne uvijek diskrentim, ali činjenicama potkrijepljenim poređenjem nekadašnjeg sistema, života i odnosa u onoj državi i njenim dostignućima i napretkom sa onim što sada (već tri decenije) imamo, Trbić se ne usteže ni od bespoštednog žigosanja onih koji iza svega toga iščašeno stoje. Isto onako kao što nabraja činjenice, imena, funkcije i zlotvorske učinke proizvođača zla i mraka, on se ne libi od toga da na istu deredžu, na svoj način vezane znakom jednakosti, dovede i političke likove iz sva tri zaraćena tabora. Ne može mu se, stoga ni slučajno prigovoriti da je navijački raspoložen prema agresorima i njihovim zločinima, i s jedne i s druge strane, ali ni prema likovima iz redova bošnjačkih i bosanskih političara, koji su se nerijetko legitimisali nesnalaženjem, neznanjem, lutanjem, greškama. Uz izrazito objektivno argumentovanje – nastalo na temelju studioznog proučavanja, čitanja, konsultacije dokumenata, ali i literature čiji sadržaji su neophodni za jedan ovako ozbiljan stvaralački, originalan pristup višedimenzionalno važnoj i krupnoj temi – Trbić u konačnici nesebično i iskreno doprinosi potrebi da i dosad neinformisan, poluinformisan ili pristrasno baždaren čitalac shvati pravu sliku, uokviri cjelinu i donese neophodan i nepobitan zaključak.

Tu vještinu posjeduju samo oni koji, kao u iskustvu Jusufa Trbića, već decenijama uporno, uspješno i efektno učestvuju u formiranju javnog mnjenja, redovnim kolumnama i na drugi način srčano obnarodujući vlastite stavove i poglede na svijet, doprinoseći osvjetljavanju tokova,  nosilaca i posljedica mraka i, u finalu, odavno potrebnom – a najčešće osakaćenom –  zaokruživanju slike vremena, kojeg će se, u nekoj dalekoj budućnosti, morati stidjeti potomci zločinaca i protagonista mraka, a ponositi pokoljenja onih koji su nenadoknadivo izgubili mnogo toga vrijednog, važnog i voljenog u cunamiju mraka, zla i zločina.

Jusuf Trbić nam je, dakle, ponudio vrijedno svjedočanstvo kao svoje subjektivno i dokumentovano, nimalo ostrašćeno ili osvetom obojeno gledanje na apokaliptično vrijeme posljednje decenije 20. i prvih decenija 21. vijeka. On nam  je, istovremeno, u okviru istog učinka i dokumentarno-memoarske vrijednosti, stvorio prostor za to da lakše doživimo neophodnu i neizbježnu katarzičnu obdukciju mračnih događaja, ljudi, prilika i odnosa, te, kao nužan dodatak i jedino ispravan epilog, vjerovanje u to da ima smisla, ima potrebe i ima nade da se ne posustane u traganju za svjetlom. 

I to ne samo zato što se svim vrstama, a posebno neofašističkom  mraku najbolje oduprijeti borbom za svjetlo. To je potrebno i stoga što se jedino tako može naći, utabati i utvrditi put u normalnu, svjetliju budućnost, koju – jasno je to i onda kada Trbić to ne kaže doslovno – sadašnje (njegove i obližnje) generacije neće dočekati, ali se isplati, ima smisla i potrebno je za to se zalagati radi onoga što bi trebalo i moglo biti vrijeme onih koji dolaze na nesretnim, prekopanim i mnoge načine unazađenim i zagađenim prostorima Bosne i Hercegovine i u životima i opstanku Bosanaca i Hercegovaca.

Tuzla, 3. 6. 2025.                                                                                               Zlatko DUKIĆ