Ulaznica za junački kabare

Rukopis knjige je nagrađen od Fondacije za izdavaštvo na javnom pozivu za sufinansiranje izdavačkih projekata u 2018. godini.

Recenzija rukopisa Melide Travančić Ulaznica za junački kabare:  Književne refleksijeSarajevskog atentata 

Sarajevski atentat i nakon sto godina plijeni pažnju književnika i pojavljuje se u brojnim i različitim književnoumjetničkim (ali i drugim) djelima, a cilj rukopisa je da pokaže različite pristupe istoj temi i likovima s obzirom na vrijeme u kojem su tekstovi nastajali, kao i kulturalne i ideološke utjecaje na njihova ostvarenja. U poglavlju Društvenopovijesna i etičko-ideološka uvjetovanost književnih interpretacija Gavrila Principapropituju se historijske činjenice o atentatoru kao i načini njihove interpretacije u književnom diskursu. Gavrilo Princip „pretrpio“ je kroz ovih stotinu godina izuzetno brojne i raznovrsne književne interpretacije, zavisno od ideološkog, kao i od društvenog konteksta u kojem su djela nastajala. On je u književnosti predstavljan višestruko: i kao heroj, i kao hladnokrvni ubica (takav diskurs preovladava u drugim književnostima koje ne ulaze u opseg rukopisa) i kao borac za slobodu južnih Slavena, i kao revolucionar koji umire za ideale, i kao dječak koji je uvjeren da čini nešto dobro i plemenito, ali i kao žrtva manipulacije nacionalističke politike. Analizirajući različite tekstove na spomen-ploči Gavrilu Principu autorica uočava promjenu političkog diskursa kroz historiju i kroz različite državne sisteme u čijem se sastavu nalazilo Sarajevo kao mjesto u kojem se događaj zbio. U potpoglavlju: Konstrukcija herojskog narativa i njen produkt: kult žrtve, produbljena je analiza Principovog lika kao protagoniste književnih djela, te zaključeno da je Gavrilo Princip prošao sve mijene ideološkog i kulturalnog konteksta, a što je precizirano u potpoglavlju: (Samo)žrtvovanje Gavrila Principa. Književne interpretacije ne izostavljaju ovakav prikaz atentata, sve je učestaliji govor i stavljanje u prvi plan mučeničke smrti atentatora, te se tako formulira druga vrsta narativa, stvorena sa sasvim jasnim ciljevima - naglašavajući i insistirajući na žrtvovanju stvara se mitski i epski narativ, koji postaje dominanta u književnim interpretacijama Sarajevskog atentata.  

Uloga kulture sjećanja jeste uspostavljanje veza između prošlosti i sadašnjosti na takav način da se putem sjećanja na istaknute sadržaje iz prošlosti, kao što je Sarajevski atentat, konstruira budućnost zajednice, podsjećajući neprestano na jedno, unutar kolektiva značajno historijsko iskustvo. U periodu nakon 1945. godine sjećanje se temeljilo na uspostavljanju veze između atentatorā kao onih koji su započeli proces oslobođenja, i partizanskog pokreta koji je taj proces dovršio. Mit i ideologija dvije su velike, djelotvorne sile izuzetno značajne za izgradnju nacionalnog identiteta i kulturalnog pamćenja zajednice - kao takve, u velikoj mjeri prisutne su pri interpretiranju Sarajevskog atentata unutar srpske kulture i književnosti. „Mit nije prisutan samo kao podloga za pričanje prošlosti, nije isključivo vezan samo za prošlost (kada je riječ o mitovima sa historijskom podlogom), on u velikoj mjeri utiče na sadašnjost, na način da mitski elementi ne određuju tok historijskih događaja oko kojih se on formira, nego mitovi određuju sadašnjost - ne dozvoljavajući da se realno posmatra i istraži prošlost. S druge strane, naglašeno je i uplitanje ideološkog koje na nešto drugačiji način ponavlja mitski pristup stvarnosti“ – kaže Travančićeva u potpoglavlju Mitski diskurs unutar književnih interpretacija Sarajevskog atentata. Analiza kulture, ideologije i ideologiziranja historije nastavlja se u narednom potpoglavlju naslova: Sarajevski atentat i Kosovska bitka kao ključna mjesta pamćenja srpskog kolektiva, te zaključuje da je unutar kolektivnog pamćenja došlo do potpune reinterpretacije ključnih događaja iz povijesti.

Slijedi novo veliko poglavlje: Sarajevski atentat kao poetski motivu kojem Melida Travančić analizira brojne književno-poetske tekstove i odnos koji njihovi autori stvaraju spram atentata i njegovog protagoniste Gavrila Principa. Nakon uvodnih razmatranja u kojima se propituju temeljne teorijske postavke o poeziji kao mediju pamćenja, autorica uspostavlja temeljnu podjelu poetskog doživljaja Gavrila Principa – od sakralne žrtve, preko epskog i tragičnog heroja, do mučenika. Slijedi potpoglavlje: Sarajevski atentat u optici Miloša Crnjanskog i Alekse Šantića.  Sarajevskom atentatu i Gavrilu Principu pjesme posvećuju i istaknuti pjesnici Miloš Crnjanski „Spomen Principu“ (1919) i Aleksa Šantić kroz tri pjesme: „Gavrilo Princip“, „Na dan prenosa kostiju Gavrila Principa i njegovih drugova“ (1920) i pjesma „Danilu Iliću i njegovim drugovima“ (1921). „Ove pjesme slave historijski čin Gavrila Principa, kao i njegovih drugova (u poeziji Šantića) uz obavezno povezivanje za vidovdanski praznik. Ispunjenjem svoje umjetničke dimenzije, pjesme otvaraju prostor za zvanično, unutar poezije, veličanje historijske ličnosti Principa, te njegovog uključivanja, kao jednog od značajnih simbola, u srpsku duhovnost i tradiciju. Motivi u pjesmama duboko su prožeti društveno-historijskim promjenama, sa akcentom na slavljenju junačkog djela Gavrila Principa“, napisala je Melida Travančić. Naredni dio donosi propitivanje Nacionalnog diskursa u poetskim interpretacijama Gavrila Principa. U fokusu su pjesme Rajka Petrova Noge, Matije Bećkovića i Radovana Karadžića koji Principa koriste isključivo u svrhu jačanja nacionalne svijesti i političkog instrumentaliziranja kako historije tako i književnosti. Potpoglavlje Demaskiranje srpske mitologije kroz poemu Tomislava Markovića „Iz srpskog ratnog bukvaraanalizira potpuno drugačiji odnos pjesnika i intelektualca prema Gavrilu Principu i, prije svega, zloupotrebama njegovog imena i postupka. Unutar poeme u potpunosti je dekonstruisana herojska naracija kao osnov epskocentrične kulture kojoj je tradicija bila temelj za stvaranje kolektivnih simbola i njihove vrijednosti kao i kolektivnog pamćenja. Marković govori na način na koji do sada u srpskom pjesništvu o Gavrilu Principu i temi atentata nije uobičajeno - direktno i iskreno progovara o historiji o kojoj se šutjelo. Autor se u potpunosti distancira od prošlosti kolektiva kojem pripada i to radi putem poezije u kojoj prošlost umjetnički preoblikuje ironizirajući one koji su je oblikovali kao mitsku. U dijelu Psihološka drama Gavrila Principa: čija to ruka drhtiMelida Travančić analizira dvije pjesme Abdulaha Sidrana u kojima autor zaviruje u psihološko stanje lirskog subjekta. Sidran u svoje tekstove uključuje mikrohistoriju, tekstove o njoj, ali i empatiju spram Gavrila Principa. Sveta ruka Gavrila Principadio je rukopisa u kojem su analizirana pjesme sa potpuno drugačijem pristupu atentatoru. Devet je takvih pjesama, ali u njima je na potpuno drugačiji način donesena psihološka slika atentatora, u njima se slavi i veliča Principov čin, dok sam Princip s nestrpljenjem očekuje izvršavanje svete misli, odnosno atentata. Iako ih ima devet, nisu sve na uspio način estetski oblikovane, te Melida Travančić bira dvije kojima se pomnije posvećuje: pjesme Dorđa Sladoje: „Princip“ i Milana Nenadića: „Venac za Gavrila“ kao one koje su ostvarile umjetničko uobličenje. 

PoglavljeRefleksija Sarajevskog atentata u prozinakon teorijske prelogomene o kratkoj priči, izdvaja priovijetke iz knjige Gavrilov princip: četrnaest priča o Sarajevskom atentatu, a koja je nastala u povodu obilježavanja stote godišnjice atentata. U dijelu rukopisa Prolog i epilog Sarajevskog atentata propituju se priče Vladimira Pištala „Princip i proces“, koja je u zbirci zauzela mjesto Prologa i „O fotografiji“ Muharema Bazdulja koja zauzima mjesto Epiloga. Naredno potpoglavlje nosi naslov Provokativna naracija sjećanjai donosi analizu pripovijetke Vladimira Kecmanovićeva „Gavro Ferdo i ujko Partizan“ koja se temelji agresivnom nacionalizmu. Priča „Pucnji“ Dejana Stojiljkovića, o kojoj Travančićeva piše u dijelu Nemanja ti si čudovište ili posljednja misao Gavrila Principa, na sasvim drugačiji način pokušava „osvijetliti“ događaj iz 1914. Autor, također koristi dokumentarnu građu, ali je pripovijedanjem transformira iz izkaza o stvarnosti u područije fikcionalnog. Književni tekst, što se jasno da uočiti iz priče Vladimira Kecmanovića, može biti dijelom ideologijskog procesa, u kojem književnost ima ulogu isključivo provokativne naracije kojom se pokušava učvrstiti svijest o neprijatelju/ima. Međutim, pričom „Pucnji“ Stojiljković pokazuje da književni tekst može djelovati i na način da otkriva manipulativnu moć ideološkog diskursa nad određenom skupinom ljudi (u ovom slučaju nad mladićima - atentatorima). Dvije priče (poglavlje Dvije (ne)obične priče o atentatu: Monolog Franca Ferdinanda) u potpunosti pomjeraju perspektivu posmatranja Sarajevskog atentata, te za protagonistu svojih ostvarenja postavljaju Franca Ferdinanda, koji u formi monologa iznosi sve detalje atentata, kao i vlastitog stanja. Autori koji na ovakav način opserviraju atentat su Svetislav Basara pričom naslovljenom „Monolog nadvojvode Franca Ferdinanda u čistilištu“ i Igor Marojević čija priča nosi naslov „Leta su ionako zamorna“. Oba autora u prvi plan stavljaju Franca Ferdinanda, odnosno dopuštaju i drugoj strani, također ključnom akteru atentata da progovori. U pomenutoj zbirci Melida Travančić nalazi i priče temeljene na fantastici, te ih analizira u dijelu Elementi fantastične književnosti u pričama o atentatu. Takve priče su autorice Ivančice Đerić i Miloša K. Ilića. Riječ je o dva književna djela koja za svog protagonistu oživljavaju Gavrila Principa i dopuštaju mu komunikaciju sa ljudima u savremenom svijetu. U obje priče, posrijedi je ono što i jeste jedna od odlika fantastične književnosti, a to je prikazivanje, odnosno gradnja izuzetnih likova, koji funkcioniraju kao osamljeni i neshvaćeni pojedinci. Konačno, u dijelu disertacije pod naslovom Moric Alkalaj: saučesnik atentataMelida Travančić interpretira istoimenu pripovjetku Miljenka Jergovića, te u dijelu Gavrilo Princip kao religijski simbol u pripovijesti Dževada Karahasana analizira pripovijetku „Princip Gabrijel“ iz zbirke Izvještaji iz tamnog vilajeta. U fokusu su atentatorovi posljedni dani u Terezinu, kao i proces stvaranja i razvijanja osnovne Principove ideje (samo)žrtvovanja za spas čovječanstva. Karahasan tako donosi psihološki portret Principa, gdje on u skoro nesvjesnom stanju opravdava svoje „veliko“ djelo. Karahasan insistira na ideji slobode, ideji žrtvovanja, ideji koja je omogućila jednu novu, drugačiju historiju i čovjeku koji je „veliku ideju“ ili kako stoji u priči božju zapovijest prenio čovječanstvu, izazivajući tako eksploziju nepreglednih razmjera.  

Refleksija Sarajevskog atentata u dramskoj književnostitreće je veliko poglavlje rukopisa Melide Travančić. Nakon uvodnih razmatranja o osnovnim teorijskim hipotezama autorica propituje Dramu kao proizvod vremena, te Historiju i/ili fikciju u dramama o Sarajevskom atentatu. U fokusu su četiri drame: „Obećana zemlja“ Borivoja Jevtića, „Princip G.“ Duška Anđića, „Mali mi je ovaj grob“ Biljane Srbljanović i „Zmajeubice: junački kabare“ Milene Marković. S obzirom da su drame nastale u različitim vremenskim i ideološkim okolnostima njihov odnos prema atentatu se razlikuje i ide od poimanja atentata kao herojskog čina do psihološke drame atentatora kao izmanipuliranih dječaka. Prati se Konstrukcija drugog u dramama o Sarajevskom atentatu, zatim se komparativno analiziraju uvodne scene (Priča o atentatu: upečatljive slike početka dramske radnje), te uloga Apisa u pripremi i izvođenju atentata (Apis – idejni tvorac atentata). Drami Milene Marković je posvećeno zasebno potpoglavlje Likovi kao granične figure u drami Zmajeubice: junački kabarejer je to drama koja svojom postavkom izlazi iz okvira klasične drame. Zaseban pristup drami Duška Andžiće je ostvaren u potpoglavlju Dijalog konflikta u drami Princip G. Duška Andžića. Konačno, Travančićeva se još jednom vraća komparativnoj analizi drama u dijelu disertacije naslova: Atentatori na sudu i dramska završnicai Istražni postupak kao centralno mjesto drameu kojima na osnovu usporedbe završnih scena dolazi do ključnih zaključaka o tipovima drame, odnosu prema historiji i ideologiji, mitu i politici. Drama životaposljednji je dio ovog poglavlja rukopisa u kojem autorica zaključuje: „Ono što je zajedničko ovim dramama jeste činjenica da u prvi plan autori stavljaju život mladih ljudi, njihovu sudbinu, rađanje ideje atentata kao i njegovu realizaciju. Tako da su ove drame, prije svega, drame života u žanrovskom smislu, dok su tekstovi drama umjetnička refleksija ideologija i diskurzivnih praksi kako konteksta u kojemu su nastajale tako i autorskih individualnih stavova.“ Sumirajući rezultate svoga istraživanja u Zaključku Melida Travančić je uspješno rezimirala da je prije svega, važan način na koji se književnici sjećaju, šta izdvajaju i na čemu insistiraju kada govore o Sarajevskom atentatu, odnosno na koji način je historijski diskurs transformiran u književni. 

Rukopis Melide Travančić pod naslovomUlaznica za junački kabare: Književne refleksijeSarajevskog atentata naučno relevantnim i metodološki utemeljenim uvidima dala je značajan doprinos osvjetljavanju književne interpretacije historijskog događaja, njegove refleksije u poeziji, prozi i drami na prostoru južnoslavenske interliterarne zajednice. U rukopisu su književnoumjetnička djela posmatrana kroz prizmu novog historicizma, teorije kulturalnog pamćenja i imagologije, a s ciljem osvjetljavanja književne interpretacije atentata na austrijskog prjestolonasljednika u različitim historijskim periodima i kulturalnim kontekstima.

Može se zaključiti da je autorica Melida Travančić napisala odličnu studiju koja pokazuje njenu sposobnost samostalnog naučnog istraživanja i pronicljivog zaključivanja, kao i poznavanje releventne književno-kritičke i književno-teorijske literature.  

Prof. dr. Dijana Hadžizukić