Korak po korak do velike tišine

Sanja Šoštarić

Recenzija knjige Selme Alispahić: Korak po korak do velike tišine - Sylvia Plath: pisanje kao pokušaj reintegracije ljudske i stvaralačke ličnosti

Knjiga Selme Alispahić predstavlja izuzetno nadahnut i precizno dokumentiran dubinski prikaz isprepletenosti psiholoških rasjeda i rascjepa u psihogramu slavne i gotovo mitologizirane američke pjesnikinje i spisateljice Sylvije Plath (1932-1963) s njezinim stvaralačkim, umjetničkim traganjima za jedinstvenim autentičnim i cjelovitim izrazom i glasom. Autorica ubjedljivo pokazuje da je nerazlučivost života i umjetnosti za Sylviju Plath doslovno bilo pitanje života i smrti, ne samo zbog neprestanog pretakanja bolnog životnog iskustva u pjesme i prozu u zapanjujuće dramatičnom i emotivno snažnom ispovjednom maniru, već i zbog nevjerovatne siline kojom je stvaralačko biće Sylvije Plath izliveno i zaokruženo u stihove napisane u posljednjim mjesecima, sedmicama i danima prije samoubistva, ne ostavljajući prostor za nastavak stvarnog života pod mnogobrojnim društvenim i porodičnim ulogama i maskama. Sylvija Plath je na taj način na čudesan način istovremeno anticipirala, ali i relativizirala poetiku postmodernog ludizma, zasnovanu, između ostalog, na svjesnom metafiktivnom zamagljivanju granica stvarnog i fiktivnog, pa se cijeli njezin (privatni i umjetnički) život doima, metaforički rečeno, kao jedna oživotvorena metafikcija.

Selma Alispahić je nesumnjivo prepoznala i u svojoj knjizi impresivno argumentirala i opisala  upravo tu uzbudljivu ali i opasnu, u životu Sylvije Plath doslovno provedenu, nerazdvojivost života i umjetnosti, sa svim ekstatičnim uzletima i demonskim padovima. Upravo zbog toga je autorica također ubjedljivo opravdala i primjereno iskoristila korištenje biografsko-psihoanalitičkog pristupa umjetničkom djelu Sylvije Plath, odnosno lucidno je povezala „morbidnu estetikuˮ Sylvije Plath s njezinim životom u stalnoj sjeni vlastite i tuđih smrti ili odlazaka, te njezinog realnog ili umišljenog doživljaja sebe kao žrtve, sužnja ili izopćenika. Polazeći od psihoanalitičkog metodološkog okvira, detaljno obrazloženog u prvom dijelu knjige kroz pregled sada već tradicionalnih osnovnih teorija Sigmunda Freuda ili Otta Ranka do poststrukturalističke teorije Jacquesa Lacana o jezičkoj uvjetovanosti psihičkih doživljaja i samopercepcije, odnosno Lacanovog razlikovanja tri osnovne faze u psihičkom razvoju s pripadajućim komplikacijama, autorica detaljnije razrađuje psihoanalitičku teoriju Heinza Kohuta kao naročito pogodan okvir za analizu života i djela Sylvije Plath. Zapravo bi se moglo reći da je ova knjiga izuzetna upravo zbog ubjedljive i dosljedne interpretacije zasnovane na povezivanju poglavito Kohutovih teza o narcističkim poremećajima ličnosti s obiteljskim, i kasnije, bračnim, odnosima Sylvije Plath, pri čemu se analiza, naravno, ne zaustavlja na pukom biografizmu nego bitne biografske podatke objedinjuje s pjesništvom i prozom Plathove, uključujući zbirku ranih pjesama Kolos(1960), autobiografski roman Stakleno zvono(1963), te posthumno objavljenu i umjetnički naročito dojmljivu zbirku Ariel(1965) i zbirku kratkih priča Johnny Panic i Biblija snova(1977), i, što je posebno važno, s manje poznatim ili dostupnim dokumentarnim izvorima, posthumno objavljenim dnevničkim zapisima Pisma kući(1975) i ličnom prepiskom objavljenom pod naslovom Dnevnici Sylvije Plath 1950-1962(1982). Selma Alispahić na taj način produbljuje i obogaćuje raspon mogućih tumačenja životne i stvaralačke borbe Sylvije Plath, jer kroz čitanje u svjetlu Kohutovih saznanja da se  raslojavanje i dezintegracija ličnosti ispoljavaju kao nemogućnost zaokruženja sebstva bez posezanja za psihološkim „pomagalimaˮ ili projekcijama, tj. drugim osobama, stvarima ili konceptima koje Kohut naziva „self-objektimaˮ, a čija je svrha da nadomjeste dijelove vlastite psihe koji iz bilo kojeg razloga nedostaju, autorica dojmljivo iscrtava potresnu spisateljsku opsjednutost Plathove temama, motivima, slikama, znakovima i riječima koji upućuju na smrt, odsustvo, nepotpunost, usamljenost, neshvaćenost, zakinutost, te se uobličuju u krik bola, osujećene bliskosti, a onda bijesa, osvete, cinizma i mržnje, kao svojevrstan tekstualno ovjekovječeni ambivalentni odnos prema likovima oca, majke, i kasnije, muža, u pjesmama koje prvobitno odražavaju obožavanje, incestuoznu želju, identifikaciju, ili samozatajnost, ali s vremenom poprimaju sve proturječnije i mračnije tonove. Proturječnosti, pokazuje Alispahić, s vremenom ishode stvaranjem romanesknog alter-ega u Staklenom zvonu, te pjesničkim obračunom sa svakom od dominantnih bogolikih figura u pjesmama „Meduzaˮ (majka), „Tataˮ (otac) i „Tamničarˮ (muž), dok dnevnici i pisma dokumentiraju stalnu podvojenost zbog internalizirane društvene maske savršene kćerke, studentice, supruge, majke i domaćice, ali i zbog odgoja koji je nametnuo očekivanja zamišljena da izliječe majčinu frustraciju kao i pravila ponašanja koja su zabranjivala otvoreno iskazivanje negativnih emocija.  

Najzad, u drugom dijelu knjige, koji je ponekad pravi analitički tour de force, Alispahić izvanredno povezuje umjetničke pokušaje Plathove da ostvari cjelovitost vlastite ličnosti, krećući hronološki od povremenih buntovnih iskoraka ili nagovještaja kasnije razrađenih tema u ranoj, još uvijek poprilično akademski uštogljenoj poeziji, preko zrelije i sugestivnije poezije traganja za identitetom koja dolazi nakon pokušaja samoubistva, liječenja i povratka na koledž, odlaska na stipendiju u Cambridge i braka s pjesnikom Ted Hughesom, do ključnog, posljednjeg, perioda u kojem Plath napokon okuplja cjelovitu sebe, te spajanjem arhetipskog i privatnog kroz brojne mitske i dramske likove inscenira svoju alegorijsku psihodramu, da bi najzad dosegnula  simboličko uskrsnuće, pročišćenje i apoteozu melanholične djevojčice, dezorijentirane djevojke, naizgled samozatajne supruge i majke, ogorčene kćerke (što su samo neke od brojnih, često kontradiktornih, životnih uloga koje je igrala) u liku osvetničke crvenokose jedačice muškaraca, ženskog Lazara koji poprima obrise mitske Lilit, ali i usavršava umjetnost stalnog umiranja (ars moriendi) i rađanja; zatim u liku Ledi Godive koja znalački jašući na vlastitim stihovima u stvaralačkoj ekstazi istovremeno nalazi i žrtvuje samu sebe, kao sablasna, ali umjetnički neodoljiva transpozicija onog što će se zaista netom dogoditi u izvanpjesničkom svijetu Sylvije Plath; do posljednjih pjesama u kojima dolazi do potpunog preobražaja kada „njeni dvojnici nisu više ni majka, ni otac, ni muž, i razne projekcije selfa koje je tražila u njima. Istinski dvojnik (besmrtni dvojnik smrtnog tijela) je njena poezija ili njena kreativnost ovaploćena u tesktu.ˮ (Alispahić, str.117), i kada mistična punina umjetnosti za Plath u svojoj silini postaje toliko neopoziva i sveobuhvatna da onemogućava povratak na bilo šta manje od toga, kada osjeća da će i same spasonosne riječi uskoro postati nedostatne, a korak preko ruba (života i papira) u smrt za nju postati neminovnost.

Zahvaljujući izuzetnoj predanosti i višeslojnosti pristupa, autorica Alispahić je uspješno i sugestivno zaokružila priču o „pjesnikinji koja se ubilaˮ, usložnjavajući i dopunjujući ono što smo mislili da već znamo o Sylviji Plath vještim sučeljavanjem i preplitanjem teorijskih i književno-kritičkih saznanja sa skrivenim ili neskrivenim porukama koje nam Plath šalje u svojim dnevnicima, pismima, prozi i, naročito, u pjesmama napisanim neposredno prije kraja, kao u pjesmi „Ivicaˮ, koja završava slikom žene „koja leži imuna na sve buduće promjene, kompletna, savršena, cjelovitaˮ (Alispahić, 119), kao Mjesečeva boginja koja simbolizira podsvijesno, žensko, umjetničko, onostrano, iracionalno i mistično. Nesumnjivo je da će knjiga Selme Alispahić značajno doprinijeti dubljem razumijevanju složenosti ove izuzetne američke pjesnikinje i žene, te stoga svesrdno preporučujem i pozdravljam njezino objavljivanje.

Sarajevo, 17. 6. 2018.