Svjedok

Iz pijetetu prema autoru, vrsnom pripovjedaču, koji ovdje očito, nije uspio četiri neovisna rukavca paralelne radnje „svesti u jedno korito“, doreći ono što ih povezuje, (nije stigao, jer ga je u tome omela iznenadna prerana smrt), a isto toliko i iz poštovanja prema čitaocu, dužni smo ovu kratku napomenu:

U istom fajlu u kome je pisao Svjedoka, Akmadžić je iza zadnje rečenice rukopisa, nakon jedne prazne strane, pohranio oko dvije stotine stranica višegodišnje službene korespodencije sa sarajevskim kantonalnim tužilaštvom u vezi sa istragom smrti njegove kćerke. Mnoštvo je tu dopisa, molbi, žalbi, pritužbi, primjedbi, argumentacije, dokaza i uvjeravanja da njegova kćerka I. A. (tragični lik s početka ovog romana) nije izvršila samoubistvo, nego je ubijena. 

Mi, kao izdavači, ne možemo se upuštati u arbitriranje, niti izvoditi iz te dokumentacije nikakve jednostrane zaključke, ali objavljivanjem ove knjige, ostavljamo čitaocu slobodu iščitavanja Akmadžićevog rukopisa i u tom kontekstu. Tim prije što naslov romana nije mogao biti izveden niti iz jednog od preostala tri toka radnje – ni iz priče o Mustafi Golubiću, niti o Pavlu Bastajiću, niti o Huski Miljkoviću, jer u tim pričama iz dalekih vremena pisac je mogao biti jedino istraživač, tumač ili analitičar, nikako i svjedok. To je tek u ovoj četvrtoj, u kontekstu njegove lične tragedije, gdje je u tužilaštvu više puta saslušavan i davao izjave kao svjedok. 

Da li je slučaj nesretno stradale djevojke I. A. još jedan u nizu misterioznih, još nerasvijetljenih i zataškavanih ubistava mladih ljudi u Bosni i Hercegovini, od kojih su dva slučaja, Dragičević i Memić, planetarno poznata, ne možemo tvrditi i ne tvrdimo, ali znamo da je Akmadžić i umro od roditeljske tuge, boreći se da to dokaže. Možda Svjedok nastavi tu njegovu nedovršenu borbu. No, mi ovu knjigu iz piščeve zaostavštine ne objavljujemo zato. Cilj nam je da njome na našu književnu scenu vratimo Akmadžića, kojeg, naš je utisak, već pomalo počinjemo zaboravljati.